Daj svoje mišljenje.
Radim pripravništvo u europskim institucijama i nikad se nisam osjećao manje vrijedno. Unatoč trudu, nisam uspio naći prijatelje - sva druženja u kojima sam sudjelovao bila su na moju inicijativu i otkad ih ne provodim, sjedim doma sam. Ugovor mi istječe za mjesec dana i postoje pozicije za koje bih mogao konkurirati, ali rukovodstvo mi ne govori okvirne datume ni ništa i, u biti, očekuju da ću sjediti doma nezaposlen i iščekivati da se ta pozicija nekad otvori i da se javim na nju pa kako bude, bude. S druge strane, gledam druge pripravnike u susjednim odjelima kako dobivaju ugovore bez natječaja. Kolege ni ne znaju do kad ostajem, i čini se kao da nikoga nije ni briga i kad pokušam saznati neke informacije, dočekaju me poluzatvorena vrata (opće informacije, jedno "to ti tako tu ide, moraš biti strpljiva" i sl.), a navodno mi ide super. Toliko sam ljudi čuo da im je ovo iskustvo života i ulaznica za budućnost, ali ja se iskreno osjećam kao luzer u američkim srednjoškolskim filmovima.
