Ispovesti

U braku smo i nedavno smo saznali da ne možemo da imamo djecu, barem ne prirodnim putem, jedina opcija nam je vantjelesna oplodnja. Naravno da smo oboje teško podnijeli te vijesti ali nekako smo prihvatili stanje, međutim, kao da me strijela iznova pogodi kada me ljudi pitaju "šta se čeka", "spavate li vi uopšte u istom krevetu", i slično. Ne želim da iko zna kroz šta moramo da prolazimo samo da bismo imali i najmanju nadu da možemo nekada imati potomstvo, i znam da ljudi najčešće to pitaju jer je to postalo tako normalno i uobičajeno pitanje ali eto, smeta mi, i ne znam kako ću ovako kroz život kada svaki put plačem nakon takvih izjava. Da li ću ikada postati ravnodušna na to?