Ispovesti

Obitelj i neki moji prijatelji mi govore da neće doći na vjenčanje mene i mog zaručnika, zato jer je *ružan*, jer je *musliman*, jer je *puno stariji*, jer *nema siguran posao* itd.. stalno mi svi pumpaju glavu da je on najveća rugoba ikad viđena i da me s njim čeka uništenje života i ništa drugo. A mene nikad nitko nije htio osim njega. Da mi nije njeg još bih bila nevina, a što se tiče mojih godina, ja više i nisam tako mlada. Mi ljudi smo socijalna bića i ne možemo da uvijek budemo sami, zato mi ide na živce ona utješna izreka da je bolje bit sam nego sa kretenom, ili ono da ako nisi sretan sam sa sobom da nećeš bit ni s partnerom/icom. Čista glupost. Ja sam toliko bila jadna od te samoće, nevidljivosti muškom rodu i usamljenosti da sam se od jutra do mraka ljuljala na kauču naprijed-nazad, nisam nigdje htjela radit, nit izlaziti, živjela sam u maštarijama, znači skroz sam počela ludjeti. Eto kako je *divno* biti sam..