Ispovesti

Moram negdje da se ispovjedim. Kad sam bila osmi mjesec trudnoće moj radni ugovor je istekao. Htjeli smo malu razliku među bebama pa sam nakon dvije godine opet ostala trudna. Nisam htjela davati bebu u obdanište da bi tražila novi posao jer znam da bi opet dobila otkaz zbog trudnoće. Znam da sam sama izabrala ovakav život. U jednu ruku sam sretna. A u drugu tužna. Dok je moj život na pauzi odgajajući djecu, moj muž se žrtvuje za nas. Onda krivim sebe, zato što nemam svoja primanja. Nego što zavisim, mada meni ništa ne fali, muž ima svoju firmu. Ali tužna sam zbog sebe, jer se osjećam bezvrijedno, nesposobno da zaradim i eto. Želim samo da su mi djeca zdrava, a nadam se da ću i ja nekad stati na svoje noge i opet se osjećati živom. 😔