Deset godina smo zajedno, cijelu smo mladost proveli jedno uz drugo. Kad smo pričali o zajedničkom životu, uvijek je bilo „kad završi faks“, pa „kad završi master“. Kad je sve to prošlo, počeo sam osjećati pritisak — dugo čekam taj trenutak.
Jedne večeri mi je rekla što bih trebao promijeniti da bismo konačno započeli zajednički život. Dao sam sve od sebe, promijenio se, pronašao stan… A sad kaže da ipak nije sigurna. Kaže da joj smeta što sam ponekad nervozan, jer ona želi biti stalno sretna.
Istina je, jesam ponekad nervozan – radim dva posla, pomažem njoj i roditeljima, nemam vremena za sebe. Ali nikad se ne istresem na njoj, samo se povučem kad mi je teško.
I sad se pitam – ako nakon svega što sam dao ona i dalje nije sigurna, ima li smisla truditi se dalje? Ima li smisla boriti se za nekoga tko stalno traži nešto novo, dok ja već odavno dajem sve što imam?
Ostavi svoj komentar
#145
Danas su se roditelji drali na mene jer sam dosla kuci posle 1 ujutru sa rodjendana. Imam 30 godina. :-/
odobravam 801 • osudujem 1744 • komentari 66
Detaljnije
Ispovest dana
Dete mi je uvek bilo okrenuto više ka prirodnim naukama. I ja sam, i žena isto. Radio je i ostalo dobro ali ovo mu je išlo baš od ruke. Baš baš. Međutim, crtanje mu je i sad u 3.srednje katastrofa. Re...
odobravam 264 • osuđujem 15 • komentari 0
Detaljnije
Ispovest nedelje
Kad sam bila mlađa, stalno sam osuđivala sve, alkohol, varanje, žene koje oproste, žene koje rađaju zbog muškog, itd.
Sad kad se bližim tridesetoj, tek sad vidim koliko je život kompliciran. Koliko j...
odobravam 967 • osuđujem 111 • komentari 0
Detaljnije
Ispovest meseca
Zaboravila je rođendan moje mame. Ja sam zaboravio da joj se javim ikad više.
odobravam 704 • osuđujem 1686 • komentari 0
Detaljnije