Daj svoje mišljenje.
Tokom odrastanja u disfunkcionalnoj porodici sa narcisoidnim ocem naučila sam da potiskujem osećanja, želje i potrebe jer kao dete nisam imala prava na to. Kada sam počela da se zauzimam za sebe tokom studiranja onda sam bila bezobrazna i nezahvalna. Tek kada sam postala samostalna pustili su me na miru. To je dovelo do toga da danas sa 30 god. osećam da nemam neke preterane emocije kao što su sreća ili ljubav, sem besa i ljutnje kojih imam i previše. Za mnoge bitne stvari nisam imala nikakav osećaj, kao da se ne dešavaju meni. Mnogih stvari se i ne sećam. Konstantno imam onaj "numb" osećaj. I to me plaši, pogotovo jer imam strah da ne volim dovoljno svoje dete i da će on to tokom odrastanja osetiti iako radim sve suprotno od onoga što su meni radili moji. Dugo nakon porođaja nisam osećala povezanost sa njim. Nekad se kajem što sam uopšte rađala jer nisam sigurna da li sam dobra majka, ne želim da ima traume zbog mene.