Jedino što me motiviše da učim jeste sreća moje mame kada položim ispit. Jedva čekam da joj javim da sam položila, jer je ona tada najsrećnija osoba na svetu. A kad je ona srećna, ja sam još srećnija.
Imam dve-tri dlačice iznad usne i kad zaboravim da ih počupam muž mi kaže "Ti si moj hajduk Stanko" ;)
Uvijek me zanimalo, ko su nepoznati ljudi u mojim snovima. Da li sam ja izmislila njihov lik, ili sam ih prije srela pa su mi ostali u svijesti? Ko zna :D
Šefu koji me je iritirao sam tri godine pljuvala u svaku kafu koju mu skuvam.
Poruku koju mi je poslao dečko koji mi se sviđa sam skontala tek nakon 7 dana i pošto je već prošlo dosta vremena, nisam mu odgovorila (bilo mi glupo). Danas me izbrisao iz prijatelja. Ne znam je li smiješno ili žalosno.
Kada nešto slučajno opsujem pred ocem, on me pogleda i samo kaže: "Kako te nije sramota, ti si curica!", mrzim taj osjećaj!
Često se zapitam gde ću i sa kim ću da budem u ovo vreme za jedno 20-ak godina.
Poslao sam potpuno nepoznatoj devojci na fb-u zahtev. Nijedan zajednički prijatelj, ali bilo je tu nešto u vezi nje. Posle dužeg vremena nekako je pristala da se upoznamo, jer je igrom slučaja živela u gradu u kom sam radio. Na prvi sastanak je kasnila više od sat vremena i ja sam je čekao. Na kraju se pojavila sa osmehom od uva do uva, sva zbunjena i iako sam planirao svašta da joj kažem, rekao sam samo:, ,Jel' uvek ovako kasniš?'' ,,Jel' ti uvek čekaš?'' odgovorila je nasmejana. I evo je sad pored mene, večiti buntovnik i inadžija. Uvek tera po svom i nikad nije kriva i uvek sve reši taj njen osmeh. Neverovatan i čudan početak, ali pored sebe imam moju bolju polovinu.
Svaki put kad krenem na ispit ponesem papira za pisanje koncepta kao da ću esej da pišem. Isto tako i sa olovkama, a uglavnom mi je dovoljan i "post it" papirić...