Stalno iznova racunam prosek, povecavajuci po neku ocenu, u nadi da cu izvuci odlican uspeh iako znam da je i pola ovih ocena nerealno.
Volim kad odem na Primorje, a tamo moram da prodam bubreg za ležaljku.
Ponekad me bude sramota od gledanja u muško međunožje, naročito ako muško primeti, ali valjda je to tako - kako muškarci gledaju ženama u grudi, tako i mi malo zveramo dole :)
Novinarka sam i volim svoj posao. Pre dvije godine sa tadašnjim dečkom sam ostala trudna i morala sam se udati i zbog toga mi je žao. Ja sa mislila abortirati jer mi je karijera tek krenula ali on je već rekao svojima. Rijetko sam kod kuće sa sinom jer sam uvijek na putu. Moj sin me ne zove mama već Maja. Ponekad bih ostala sa sinom kući ali mislim da svoj posao više volim.
Mrzim kad me tokom popodnevnog kuntanja probudi VIBRACIJA telefona. Ne znam zašto, ali to me gađa tačno u nerve.
Uspešno mi je odstranjen tumor dojke. Ali stalno sam u strahu da će se povratiti, postati zloćudan te da ću ostatak života provesti na terapijama. Bojim se da nikada neću osetiti potpunu slobodu i lepotu života. Imam 20 godina.
Prije nekoliko godina je mojoj babi postavljena dijagnoza, ima šizofreniju. Godinama se moja porodica i ja nosimo sa tim, nekako je trpimo, strašno je kakve sve stvari čovjek može da izgovori kad ima tu bolest. Uglavnom prije nekih godinu i po dana sam istraživala po internetu i saznala da je to nasljedno, od tad se plašim vezivanja i bilo kakve ozbiljne veze jer se bojim da bi i ja mogla povrijediti nekog i da bi pod tim stanjem mogla reći svašta nešto što ne želim i ne mislim.
Nikada mi nije bilo jasno zbog čega ljudi ismijavaju jedni druge u društvu i zbog toga ispadaju "face".
Smorila sam se od čekanja da se nešto desi, da je on ostavi i da izabere mene, da mi povećaju platu, da se prolepša vreme, da nađem bolji stan... Uzela sam stvari u svoje ruke i vraćam se na fakultet, posle 6 godina! Više neću imati vremena za čekanje, sad ću morati da učim! I imam tremu!