Bivšem dečku sam kupila sat od 6 hiljada za 18-ti rođendan. I dan danas ne mogu da prežalim te pare. :/
Sviđa mi se radnica iz hamburgernice, odlučio sam da pojačam komunikaciju... dodao sam urnebes i kupus.
Dečko s kojim sam nedavno izašla mi je naposletku sastanka rekao - Imaš buljave oči, kao moja čivava! Smešeći se... Ja stala, ne verujem, a on - To je bio kompliment, stvarno su lepo buljave. To je bio zadnji put da smo se videli...
U vezi na daljinu sam već godinu dana i nešto. I svaki put kad odem kod njega u grad razmišljam da li me vara i da li to ceo grad zna i smeje mi se i iza ledja pričaju: vidi ovu jadnicu, prešla je tolike kilometre, zbog nekog ko je vara ovde. Sutra idem i čak posle tolikog vremena, ja se plašim.
Dečko mi je prvi put napisao volim te na papiriću i pokazao mi preko kamere dok smo skajpovali.
Moja devojka i ja imamo potpuno drugačiji pogled na život. Oboje smo na pragu 30-ih godina, i dok ona stalno izlazi, zeza se, pije, jer kako kaže: "hoće da proživi život dok je mlada", ja već nekoliko godina radim po ceo dan i štedim, jer želim da stvorim nešto u životu i sutra porodici omogućim pristojan život.
Na sestrinom venčanju, zetov tata je skočio, kao životinja, ispred svih i uhvatio bidermajer.
Uvek imam osećaj da od 2 ponuđena izaberem ono pogrešno.
Večeras se moji roditelji (skoro 30 godina u braku) posvadjali. Majka, neprikosnovena alapača, nastavlja još pola sata da se dernja i komentariše, ljutu i besna, izbacuje paru ko Ferdinand.
Ona(men)i: "Jel vidiš ti s kim ću ja da dočekam starost?!"
Ja: " Sama si birala."
U sekundi se smirila,okrenula ka sobi u kojoj je tata, pa prema meni i blaženo nasmejala: "I nisam se pokajala."
Sa 25 godina sam upisao fakultet, posle 7 godina lutanja i uništavanja života. Mnoge kolege me gledaju sa nekom dozom entuzijazma i podržavaju me tipa: 'Svaka čast, ja se nikad ne bih mogao/la prilagoditi posle toliko vremena.' itd. Ne kažem da je bilo lako, bilo je đavolski teško ali nekako sam navikao. Tako mi je đavolski teško bilo da ostavim i alkohol, ali i to sam uspeo... Inače nisam osoba koja ima emocije, hladan sam. Kada sam izgubio dedu, nisam ništa osećao iako mi je ta matora tvrdoglava drtina bila drug, suzu nisam pustio. Mnogi koji me znaju kažu da je alkohol ubio sve u meni. Izgubio sam devojku, izgubio sam neke dobre drugove, nisam se nasmejao zadnjih 5 godina... ali po prvi put u životu sam stisnuo petlju i krenuo korak po korak. Onog dana kad budem dobio diplomu, ne moram da se nasmejem, ne moram ni da zaplačem, samo se nadam da ću u očima svoje majke videti makar neku iskru, koja ce mi kazati- drago mi je da si uspeo...