Kad mi je muž na putu ja ne spavam u našem krevetu, nego u dnevnoj i priljubim leđa uz naslon dvoseda kao da je on iza mene.
Kada imam ispit, nikada ne idem liftom kada izlazim iz zgrade, strah me je da ću da se zaglavim i zakasnim.
Ćale je pretio da će politi kuću benzinom i zapaliti je svaki put kad bi se posvađao sa kevom... na neki način mi je drago što više ne živimo sa njim
Direktor nije u firmi trenutno, pustila sam SARS i digla noge na sto. Znam, stoka sam, ali to moj način da se suprotstavim kapitalizmu.
Nemoguće mi je da ne pogledam nešto kad neko kaže: "Ne gledaj".
Mrzim ljude koji samo kukaju nad svojom sudbinom a ne rade ništa da im bude bolje! I pri tom nikad "nemaju leba da jedu", ali uredno imaju za cigare i pivo!! Mrš u pm!!!
Pošto nemam para za more, sunčam se na krovu svoje zgrade, a rashlađujem se tako što se povremeno prskam vodom iz flašice sa probušenim zatvaračem i osećam se kao zelena salata.
Mrzim kad me otac zove iz susedne sobe, i to viče kao da kuća gori. Uplašim se svaki put i kad otrčim da vidim šta je, on mrtav hladan kaže: ,,Dodaj mi daljinski".
Kad idem pešaka, nikad ne gledam ljude koji su u kolima, a kad se vozim u kolima mislim da svi koji idu peške gledaju u mene.
Imam 19 godina i nikada mi nije išlo crtanje, slikanje ili bilo šta što bi bilo povezano s kreativnošću. Sinoć me je brat od 8 godina pozvao da mu pomognem da naslika rad za likovno, na šta je moja reakcija bila: 'Miloše, pa znaš da ja pojma nemam o tome, zovi mamu!', a on će meni na to: 'Pa znam da nemaš pojma, zato te i zovem da izgleda rad lijepo za jedno dijete u trećem razredu.' Još uvijek ne mogu doći sebi.