Jedini način da sačuvam svoje psihičko zdravlje je da ne živim sa roditeljima, a ova država mi iako završavam fax i budžetski sam student sve 4 godine ne dozvoljava da to ostvarim.
Skoro svako jutro ustajem pre svitanja, ne zato što moram, već da bih gledao izlazak Sunca. :)
Mucam od 7-me godine. I pored toga ubrzo zavrsavam jako težak fakultet, imam/imao sam najbolje i neke od najljepših djevojaka u gradu, dosta zarađujem iako sam iz siromašne porodice. Ljudi ne znaju koliko je teško. Bukvalno pola svakog dana borim se da obuzdam govor, prije svakog ispita, sastanka, izlaska. Prije svake riječi razmišljam o svom disanju i kontrolišem ga, naučio sam po 5 zamjenskih riječi za moguću riječ. Ali i dalje ima trenutaka kada se pred ljudima propisno obrukam, ponekad je bolno. Mislim da me baš to mucanje ojačalo i naučilo da budem borac, mada bih volio, i svakog dana se molim Bogu da ono potpuno nestane. :)
Svjesno govorim stvari ljudima za koje znam da će da ih povrijede.
Nikad više "Je*bem li ti oca tvog" i "Mamicu ti milu ja tebi" nisam dobila nego danas kad sam igrala karte sa svojim roditeljima.
Kradem komšijama smokve. Kad ih oni ne jedu, zašto da trule?:D
Sada imam 15 godina i kao neki dobar mladi fudbaler igram već za prvi tim gradskog kluba koji je prva liga BH i za repku RS, imam strašnih problema u školi, dešava mi se čudnih stvari i kod kuće, živim sa babom i dedom, otac proveo deceniju u zatvoru, majka sa drugim čovjekom i ne misli na mene, a ja, ja zaboravim na sve to i živim u svijetu snova kada odem na trening, zaboravim sve probleme i tada ne postoje.
I kad nisam gladna čisto iz navike otvorim frižider da vidim šta ima.
Dok sam čekala zeleno svetlo u kolima, jedan rom mi je prišao i ponudio mi da mi obriše šoferku. Nakon što mi je obrisao šoferku dala sam mu 70 dinara. Uzeo je pare, obrisao lice njima i stavio u gaće. Od tada na kasi zamolim samo da mi sitno daju.