Ne mogu da podnesem razmaženu decu, a moj bratanac je upravo jedno takvo dete. Svaki put imam ogromnu želju da ga udarim kada se ponaša bezobrazno. Njegovi roditelji ignorišu njegovu razmaženost i sve mu dopuštaju čim odglumi plač. Ja sam mu tetka i ja treba da ga puštam sve a ne roditelji. A kada poraste biće idiot i oni će za to biti krivi. Sreća, pa će za koji mesec dobiti brata i nadam se da će prestati tako da se ponaša. Nisam dobra tetka, znam.
Najveća trauma iz detinjstva mi je bila kada se igram sa društvom iz kraja, padnem i posečem se, dođem kući i mama me još prebije jer sam se posekao. Kao da se nisam već sam kaznio.
Moja majka je imala veoma težak porod i rekli su joj da ja neću moći hodati, da postoje neke vežbe ali da za mene nema nade. Majka me je svaki dan u kolicima peške vodila do bolnice iako su joj drugi govorili da je to nemoguće i niko joj nije davao podršku. Posle više od godinu ipo ja sam prohodala i to je bilo čudo. Moja majka nikad nije digla ruke od mene nije odustajala zato joj neizmerno hvala. Da nije bilo njene upornosti i istrajnosti ja bih danas bila u kolicima, a znam da ima roditelja koji se uopšte ne bi borili za svoju decu do te mere. Zahvalna sam joj za svu ljubav što mi je pružila, što nije dala da nas pobede iskušenja koja su bila stavljena pred nas. Ona je sada moj anđeo čuvar.
Kada se tuširam sa upaljenim bojlerom, osećam se kao najveći heroj.
Žensko sam i kad god neko povisi glas na mene ja se rasplačem, jače je od mene.
Gore se osećam kada ja povredim nekog nenamerno, nego kada mene neko povredi.
Nikad nisam imala hrabrosti da kažem baš sve što mislim.
Došlo vrijeme da i ja idem za svojom sudbinom. Sutra idem u glavni grad da studiram i duša me boli kad odem u wc i vidim samo jednu četkicu, maminu. Više me boli što će ona sama ostati nego što ja idem...
Uvek kad imam loš dan na poslu ja odigram jedan loto, pa sve maštam kako dajem otkaz.