Daj svoje mišljenje.
Nedavno sam u javnom prevozu zaspala od umora i bolova u stomaku i u jednom trenutku je "selo" odlučilo da baš mene probude da ustanem da na moje mjesto sjedne momak sa autizmom. Da sam bila budna ustala bih sama ali pored sve djece i omladine koji su sjedili pored mene odlučili su baš mene probuditi, ne znajući da svakako jedva stojim na nogama. U javnom prevozu imam princip da ustajem da neko sjedne jedino ako nema drugih mjesta slobodnih ili ako uđe slabija i starija osoba od mene pa ne može hodati i tražiti slobodno mjesto ali mrzim to da se podrazumijeva da moram ustati jer mi je 25 godina usprkos stanju u kojem sam ja taj dan. Često ljudi sjednu na prvo mjesto ostavljajući mjesto pored prozora prazno da se neko mora provlačit i patit da prođe. Nikad neću te stvari razumjeti, prva imam razumijevanja i poštovanja ali donošenje odluke za nekog ne opravdavam jer niko nema uvid u to u kakvom stanju se ta osoba nalazi u trenutku.
