Uskoro treba da se oženim jednom curom koju volim više od bilo čega na ovom svijetu. Moji roditelji i porodica je uopšte nisu dobro primili zbog nekih ranijih nesuglasica sa njenom porodicom. Iskreno, njihovo mišljenje mi je sada bitno kao i semafori na GTA.
Moji roditelji imaju 50 godina i kad ih čujem kako se ujutru uz kafu ljube i smeju kao tinejdzeri, bude mi toplo oko srca.
Moj dragi i ja živimo u Njemačkoj. Uskoro ćemo se vjenčati. Moji žele da to bude tradicionalna svadba, dakle, elegantna sala, 200-300 ljudi i cijeli protokol dolaska po mladu i kreveljenja. Moj zaručnik i ja smo odlučili poštediti se te cijele parade pijanstva i lažne ljubaznosti i fino otići na Maldive na 2 tjedna. Čisto zato jer želimo prvo usrećiti sebe, a ne rodbinu koju viđamo svake prijestupne...
Prodao sam auto, samo zato što su mi pričali da imam devojku jer imam dobro auto. Sad oboje vozimo bicikla i ljudi se začude kad nas vide.
Pre 7 godina sa dečkom sam se potpisala u jednu knjigu, napisali smo naša imena, a njegovo prezime. (To je bila neka zafrkancija) Prošli mesec smo se tamo vratili, sa našom bebom i napisali sva tri imena, sa njegovim prezimenom. Neopisivo lep osećaj. :)
Jednom prilikom sam pitala tadašnjeg dečka: "Da li bi ikada bio u ozbiljnoj vezi sa devojkom za koju znaš da ne može imati dece?" , odgovor je bio: "Ne bi, ipak volim decu i želim da ih imam mnogo." Pitanje nisam postavila bez razloga. Bili smo neko vreme zajedno, zavoleli jedno drugo. Priznala sam mu da neću moći imati decu. Nije mu bilo jednostavno. Lečila sam se - bezuspesno, tada je bio uz mene ali sam ga pustila da traži svoju sreću negde drugo.
Svaki dan se pitam da li cu naci nekoga koga cu zavoleti i ko ce reci: "Pa možemo i usvojiti bebu." :)
Pre nekoliko godina mi je lopov ukrao prazan novčanik iz tašne.Slatko se ismejem kad se setim toga.