Moji mi nisu dali da nastavim vezu s njim kad je njegov otac optužen za pedofiliju. Prošlo je od tog dosta godina. Razumijem roditelje sad kad sam i sama roditelj. Želim mu da je sretan jer to zaslužuje. Nijedno od nas nije prežalilo našu vezu. Život se mora odigrat do kraja. Mogu proći stoljeća, mogu ti i umrijeti....
Imam kolege na poslu i često se družimo, nedavno sam im napisao u grupu kako mi je žena trudna već 4 mjeseca. Od nas 10 u grupi jedan je samo stavio lajk drugi nisu nit reagirali. Srijedom se nađemo na terminu za nogomet, mislim da poslati riječ “Čestitam prijatelju” ne košta ništa.
Planirao sam donijeti i gajbu pive da ih počastim, ali očito nema mjesta za mene više u toj ekipi. Muškarce je teško povrijediti, ali ovo me baš zabolilo…
Kolege me ignoriraju.. Sada je krenuo i šef. Ljudi osjećam se odvratno!!
Uvek kad izađem u grad neverovatno mi je koliko imamo lepih devojka.
Svakom na svetu želim majku kao što je moja. Za nju sam spremna da uradim sve na svetu.
To je žena koja mi je pružila svoje prisustvo, pažnju i mnogo ljubavi.
Sada kad sam pregazila 30-u gledam da se ja njoj nađem svaki dan.
Ako ja budem svojoj deci majka bar 50% kao što je ona meni smatraću to uspehom.
Mama, volim te!
Zajedno smo 4 godine. Zbog posla sam se preselila u inostranstvo. Dolazila sam svakih 15 dana. Svaka svađa i oko sitnice on se naljuti i vrati se kod familije. Kap koja je prelila čašu je što je umjesto da dođe sa mnom (svaki dan sam ga molila da se preseli) on je napravio plan sa svojom mamom da sagrade kuću i meni ništa nije rekao o tome već sam saznala o tome na porodičnom okupljanju gdje sam se osjećala tako iznevjereno? Uvijek sam samo htjela da on izabere mene. Ja sam se uvijek davala i žrtvovala i samo sam htjela da budem TA žena za njega. Ja uplakana ga molim da se vrati. Dok nisam. Otišao je i ja sam sebi rekla to je to. Sada pola godine kasnije mi piše svaki dan i stalno se vrtimo u krug. Nigdje dospjeli nismo. Ja ne mogu da ga natjeram da razumije šta je to mene povrijedilo a on samo sjedi kući i pravi dalje planove sa svojima a mene tu nema. Samo kao da sam mu rezerva.
:(
Bratanac mi se rodio na rođendan pokojnog najboljeg druga kojeg nikad nisam mogao da prežalim niti ću...
Verujete li u takve stvari ili su to samo slučajnosti?
Mišljenja sam da samo dosadni ljudi bez neke zanimljive osobnosti imaju potrebu da prave od sebe nakaze: previše tetovaža, pirsinga, ljubičaste kose, šarena i luda odjeća. Mislim da se na taj način pokušavaju izdignuti iz mase, a zbog manjka osobnosti, posežu za takvim vizualnim pomagalima.
Jak srčani udar, ostao sam živ, ali srčana funkcija mi je drastično niska.
Bio sam sa devojkom koju sam voleo najviše na svetu, međutim njoj je otac preminuo od srca i ja nisam znao kako to da joj kažem. Distancirao sam se lagano od nje iz straha za nju, za njen bol.
Nisam je video od avgusta 2022. Kada sam je grilio poslednji put, sećam se misli jasne i jake kao gvožđe: "Bože moj, ona je ta".
U tom zagrljaju, u njoj bilo je svako moje proleće, leto, zima i jesen. Bio je ceo život. Sve njene fizičke mane, za mene su bile vrline. Nikada nisam bio siguran u nešto sudbinski određeno kao u nju i nikada se ničega nisam plašio kao odlaska od nje.
Udala se "mila moja" i svi osmesi koji su pripadali meni postadoše njegovi. Sva naša prelepa jutra sada su prazna buđenja u mrtvilu. Za njenim se parfemom okrećem ulicom i u sebi padam na kolena.
Evo treća godina, ja još živ, još hodam, još sa drugom nisam bio. Nisam hteo. Nisam mogao da se delim.
Prođe sve, samo bol osatde.
Zbogom Loli.