Mrzim kad moram da čekam bilo šta. Evo sada rezultati ispita, na ispitu nas je bilo samo deset. Sedni brate, pregledaj za dva tri sata i objavi rezultate. Nije to kvantna fizika. Taj profesor drži predmete gde je malo studenata, a neki profesori pregledaju za dan ili dva velikom broju studenata. Ovaj će da razvlači na 7, za sve ukupno mozda 20 i manje studenata kad se dodaju drugi predmeti, katastrofa!
Okružen sam alkoholičarima, doslovce svi u društvu su normalizirali cuganje 2-3 piva dnevno minimum i u tome nitko ne vidi problem. Pio sam i ja na faksu i dok se izlazilo, ali sada u kasnim 20ima me alkohol jednostavno više ne privlači. Treniram, pazim šta jedem i alkohol je iz te kombinacije ispao i ni najmanje mi ne fali. Ok, popit ću tu i tamo pivo dok gledm neku utakmicu, ali i to ke možda 1x mjesečno. Nervira me stav društva i uporno navaljivanje da se trebam opustiti, popiti koju, ne biti stipsa itd. Ja sam po prirodi stvarno opušten tip i uvijek se s njima u društvu i opustim i zabavim, tako da stvarno ne razumijem u čemu je stvar.
Moja najveća slabost su mali mačići. Da imam neku moć i uslove, sve mačke na koje naiđem bi bile zbrinute u kući na sigurnom.
Ne kazu uzalud brak je drugo u odnosu na vezu. Toliko godina smo se znali, posle toga izlazili 6 godina, da bih sad u braku ukapirala da se čovek ladno folirao i glumio sve te godine. Bukvalno ga ne mogu prepoznati.
Muški ko muški, jedva čekaju da zaflertuju s nekom, dok npr mene onaj brother od muža uopće ne registruje, jbt koliko smo puta bili u situaciji da smo ostali u prostoriji (npr dnevnom boravku) ili bilo gdje 'nasamo', a on ni da me pogleda ni da progovori, samo tipka i vječito gleda u usrani mobitel. Što je najjače, inače je poznat kao ženskaroš koji leti s jedne na drugu, svakoj se nabacuje, svaki dan ima novu je**čicu i sa svakom flertuje, al eto baš sa mnom Ništa... a oni koji su mi nebitni, oni mi ko od šale upadaju u DM na IG.... ehhh živote naopaki...
Ne shvatam roditelje koji uče svoju djecu psovkama i prostotama.
Najbolji osećaj je kada uspeš. U tridesetim sam otišao u Nemačku sa 2500€ u džepu, ne znam gde mi je bila pamet. Nisam reč nemačkog znao, nisam imao stan, nikoga nisam znao, jedino što me je čekao posao. Osećaj koji imam kada uđem u neki stres i kada učim sve novo je jači od bilo kog drugog osećaja, razmišljam da probam opet, ovog puta u Španiji ili u Skandinaviji.
Pogrešila sam u odabiru oca za svoje dete i to me jako boli..
Dobili smo dete a svekar i svekrva zovu ljude da dolaze kod njih na povojnicu. Jednom nas čak nisu ni zvali nego smo slučajno saznali. A kad neko dođe kod nas, detaljno se raspitaju koliko smo para dobili, i još se diče kao da su oni zaslužni za to... Ne znam da li treba da delimo ili šta već očekuju....