Bivša cura iz studentskih dana me neće pustiti na miru. Prije par mjeseci mi je pokušala rasturiti brak krivotvorenjem whatsapp chata kojeg je slala mojoj ženi. Tražio sam zabranu pristupa ali se uspostavila da gospođa već 4 godine živi u drugoj državi pa eto barem mi je žena povjerovala da je chat lažan. Za božić mi je poslala poklon buket cvijeća i svoje gaće s porukom kako smo se lijepo proveli na moru (mjesto gdje smo žena i ja ljetovali). I evo šta da ja sad radim??? Ja s tom osobom nisam komunicirao 6 godina osim što sam ju molio da pusti ženu na miru. ONA JE MENE OSTAVILA PRIJE 6 GODINA A JA SE MORAM BOJATI DA CE LUĐAKINJA NAUDITI NEKOME!!!
Ne znam šta da radim...
3 godine sam u vezi sa dečkom koji misli da se odvojio od svojih roditelja tako što živi u istom dvorištu, u kući pored.
Nikad nisam bila od onih devojaka koja ima problem sa roditeljima svog dečka, nikada nisam smatrala da je normalno da se svekrva i snajka ne slažu.
Ali, ljudi moji, mi apsolutno nemamo privatnost... Ona stalno dolazi, nebitno je vreme i trenutak, često upada bez kucanja. U poslednjih godinu dana sam često kod njega, pa sam shvatila koliko mi to smeta. Primetila sam da njoj poklanjamo više pažnje, nego jedno drugome. On je pričao sa njom nekoliko puta za to upadanje, ali ja ne vidim promenu...
Kada ona dođe kod nas, ukoliko pozovem dečka da mi nešto pomogne na min, dva, ona se pokupi i ode, pa je on zove na telefon da proveri gde je pobegla. Osećam da mi ponestaje energije i da nemam dovoljno nežnosti i pažnje. A volim ga.
Imam najbolju prijateljicu već 13 godina. Zajedno smo maštale o tome kako će biti kad se uda, dijelila je trenutke koje je doživjela s dečkom kada su prohodali, družili se svo troje, zvali smo se kumovima jer je bilo da kad će se vjenčat, da ću im biti kuma, gledale smo haljine za svadbu za nju i mene kao kumu itd. Evo ove godine se udaje, ništa ne govori o kumstvu, ja čekala kad će pitati, no slučajno vidim na internetu sliku kako su rekli njegovom prijatelju i njegovoj curi da im budu kumovi. Pa eto, sad će joj ta cura biti kuma. Ne znam što misliti ni osjećati.
Dobio sam otkaz, imao nešto malo ušteđevine koju sam brzo i potrošio kroz 2 meseca. Vratio sam se kod roditelja da se finansijski konsolidujem pisao molbe na razne konkurse u par slučaja su me zvali na probni rad koji mi nisu ni platili, a obećali su da hoće od svakog tog probonog rada prošlo je mesec dana i halalio što se kaže te pare. Ne znam kako neki poslodavci imaju obraz kad obećaju nešto a ne ispune na kraju. Možda nekome i tih par hiljada znači da premosti dok ne nađe posao. Sećam se zadnjih 2000 u džepu što sam imao sam kupio neke plastične čaše/činije pobrao sve maline koje sam imao u bašti odneo na pijacu i prodavao maline su pre 5 godina bile po bagatela ceni 100-150 din/kg a pre dva leta natukle cenu po 700 din, 20 kila malina sam prodao, sav taj novac što sam zaradio uložio u lubenice napunim auto to jutro i prodajem ceo dan mic po mic došao sam do love ali i do posla. Kako koja sezona naiđe tako i ja prodajem to voće ili povrće više zaradim nego kod nekih poslodavaca.
Boli me kad vidim sliku mene kao male, ta mala devojčica nije zaslužila ovaj bol.
Depresija koja od kad znam za sebe bukvalno. Anksioznost dve godine. Nikad se nisam volela, samu sebe sam mrzela nisam se poštovala, uvek govorila samoj sebi sve najgore. Počela sam da izlazim u periodu 25/26 god par meseci, u tom periodu koristila kokain, ja mislim svesno da mi bude još gore. Nisam želela da živim. Tad sam prvi put počela da se samopovređujem. Ne da se ubijem samo “da osetim bol” kao zaslužila sam. Sada je već prošlo godinu dana i više od kad ne koristim to i ne izlazim i mnogo mi je bolje nisam imala nikad krizu. Samo kad pomislim hvata me panika. Samo sad kad se setim ili mi padne na pamet taj period uhvati me strah i ne mogu da oprostim sebi. I ne mogu da nastavim dalje. Ako mi je prošlost bila loše ne mora i buducnost. Ali moj mozak nikako da ukapira. Počela sam da pijem lekove za moju bolest (depresija i anksioznost) idem kod psihijatra. Ali i dalje imam dane kao da uđe đavo u mene.
Živcira me to što se svi rugaju nama niskima i govore nam da smo većinom zdepaste, da su visoke uvijek u prednosti itd..tako moja prijateljica koja je muškobanjasta u licu, s ogromnim nosem i bez oblina meni stalno natrljava na nos kako sam ja previše "mala" i da mi se radi toga svaki dobiveni kilogram vidi, te da zbog toga moram paziti na prehranu. Pa jbmu sve, sve i da je u pravu, tako je kako je, ne možemo svi da budemo savršeni. Mrzim to nabijanje kompleksa..i onda kad kažu zašto ljudi imaju komplekse? Pa kad se svi samo znaju rugati i ponižavati, a ne vide sebe!
Totalno sam pukla posle raskida duge veze. Jako mi nedostaje a tu prazninu popunjavam drugim muškarcima..imam tri kombinacije, osećam se užasno..preseliću se u drugu državu.
Ponekad se mami požalim na raspravu sa djevojkom, a ona to uvijek zapamti i onda mi danima vrijeđa djevojku i zove je pogrdnim riječima. Poslije kad se pomirimo bude mi žao, jer majka nastavi i dalje da je vrijeđa u razgovoru sa mnom.
Izuzetno sam alergičan kada neko mljacka dok jede, onako kao svinja. Ukoliko se nađem blizu takve osobe, totalno se otmem kontroli i jedva izdržim da ga laktom ne udarim u rebra. Pored dvoličnosti i laži, ovo je takođe najgora ljudska osobina.