Mislim da sam apsolutno završila sa njim, nakon svih sr*nja kroz koja me provukao. Samo boli me srce, duša, plačem neprestano iako znam za mene da je najbolje da nisam sa njim. Ljudi je li prođe ovo ikad? Strah me da ću se kajati zbog ovog, ali sa njim ne može dalje. Samo Bože daj da mogu bez njega.
Imam 25 godina. Trenutno ojačavam karakter, trudim se da ne budem više povučena, stidljiva, nevidljiva. Popravljam i stil oblačenja, trudim se da popravim samopouzdanje i da imam samopoštovanje. Godine su bile potrebne za to. Do sada su me samo gazili i nipodaštavali, nisam znala da se izborim za sebe. Ne mogu više to da dozvolim. Držite mi fige u mojoj transformaciji.
Ne mogu misliti ni govoriti o stvarimi, ljudima, koji su za mene prošlost.
Zanima me da li ste vi kao nove mame zaista trebale pomoć druge žene prvih dana sa bebom, u smislu da je neko 24h sa vama dan noć? Uskoro treba da se porodim, cijelu trudnoću me niko nije pitao kako sam, a kamoli šta pomogao. Da bi sada već počeli da planiraju ko će sa mnom da bude po danu, da spava, bez pitanja?? Jako mi je neprijatno da im kažem da ih ne želim, imam osjećaj da sam tu da im samo dovedem dijete, a ja u tom svemu nisam bitna.
Idem u osnovnu školu. Imam srčane probleme, teškoće u učenju i niska sam. Odnedavno znam zbog čega-Tarnerov sindrom. Osećam se kao da mi je život završen. Pa zar nikad neću biti majka? Hoće li iko želeti da bude sa mnom?Imam hiljadu pitanja. Svi oko mene me sažaljevaju, a čula sam baku kako je rekla "Bolje da je umrla, šta će joj takav život", tata joj ništa nije rekao. Bar bolest nije genetska, da ne budem još jedan razlog za svađu između roditelja. Volela bih da znam kako žive osobe sa ovom bolešću. Da li baš zbog toga što ne mogu, oni ubede sebe da ne žele decu. Da li se zaljubljuju, venčavaju, imaju li partnere. Da li iole vode normalne živote. Molim vas, ako ovde ima bilo ko sa ovom bolešću, da mi odgovori.
Žena i ja živimo zajedno od 2017. Beba dolazi za koji mjesec. Normalno da je to velika promjena i kreneš razmišljati o nekim stvarima. Ne mogu se pomiriti sa činjenicom da sam sve ove godine ogromnu količinu novca trošio na gluposti. PS5 i igre, dodatke i kozmetika za auto, propali hobiji, namještaj koji nam ne treba... Do sad smo mogli bez problema vratiti kredit za stan.
Imam 30 godina i verena sam, ali nikada neću zaboraviti moju prvu ljubav. Bila sam klinkica ja 7 razred a on 8.
On je bio onaj kao opasan dečko a ja samo jedna od mnogih koja je jurila za njim.
Nisam bila jedna od onih najlepših i bogatih devojčica koje su jurile za njim ali je nekako odabrao mene. Zavoleli smo se i sve to je trajalo 3 godine, raskinuli smo iz nekih glupih razloga. I posle toga ja sam bila ta koja nije htela da nastavi dalje, molio me je a ja sam pravila budalu od njega.
Preselila sam se i izgubili smo kontakt. Posle toga upoznajem svog sadašnjeg partnera i onog dana kada sam se verila dušu sam isplakala. Ostajem trudna i dobijam sina koji sada nosi njegovo ime. Sreli smo se skorije a kada je video malenog pored mene oči su mu bile pune suza, u mene je još uvek gledao sa onim žarom u očima.
Prva ljubav zaborava nema.
Koliko boli i kakavu ranu na srcu ostavlja kada vidiš bivšu koju si obožavao i želeo sve sa njom, koja prođe pored tebe sa drugim 2 nedelje posle raskida. Do juče se volimo, planiramo sve, par godina zajedno a onda na kraju doživiš ovakvu situaciju od devojke koja ti je svaki dan govorila koliko te voli..
Ne mogu da verujem šta se dogodilo. Bila sam sa jednim dečkom 3 godine, voleli smo se jako, ali bilo je i dosta svađa i nerazumevanja, prosto nismo jedno za drugo i odlučili smo se na raskid. Pisao je on meni posle raskida neko vreme, ali smo oboje znali da je bolje da nismo zajedno. I previše smo se voleli i uvek će mi on u srcu ostati. Prošlo je od tad 2ipo godine on se oženio. Na dan njegove svadbe me je njegov kum pozvao i rekao da podhitno dođem kod njega kući, kako mom bivšem nije dobro i da me on traži. Došla sam, on je bio pijan, govorio je kako želi mene a ne nju, kako sam to trebala biti ja i da nju nikad neće moći voleti. Nagovarala sam ga da se trgne, da mora da se venča sa njom, da smo mi davno gotova priča. Imali smo baš težak razgovor i on me je ipak poslušao. Venčao se sa njom, ali svi pričaju da je izgledao kao da je na sahrani, a ne na venčanju. Rekao je da će ceo život patiti što to nisam ja. I ja ću ceo život patiti što ja nisam ona, ali oboje znamo da je ovako bolje.
Sa bivšim sam raskinula prije 6,7 godina, a sad sam u vezi već 5 godina. Od tada ga nisam gledala iako živimo u istom gradu. Prije neku noć sam ga sanjala prvi put i to kako dolazi da se pomirimo, dan posle kad sam išla autom bukvalno sam mu stala na pješački da prođe sa nekom crnkom, danas ga sa tom istom crnkom srijećem u prodavnici, pozdravi se sa mnom. Pitam se o čemu se ovdje radi. 😬