Od raskida duge veze, pre skoro godinu dana, osećam da me baš zabole i za žene i za veze i za odnose. Malo mi je samo glupo što imam utisak kako svakim narednim mesecom oduzimam svojoj budućoj deci vreme koje sam mogao da provedem s njima... A nit imam devojku, nit me zanima da je tražim.
Lakše mi je da nemam para za ono što želim, nego da idem na poso koji me srozava, mrcvari, zbog kog plačem i pred koga se osećam kao pred klanje. Znam da ćete sada reći "lako je tebi kad imaš od čega da živiš"... Ali činjenica je da koliko god mi zaista falile neke stvari i stiskala se, lakše mi je nego da se osećam onako kako sam se osećala na prošlom poslu. Dala sam otkaz i nisam požalila do danas. Živim kod roditelja i vodim računa o celom domaćinstvu, majka mi je bolesna i tu sam uz nju, i zaista se ne osećam kao parazit. Samo što se previše odužilo traženje posla, to nisam očekivala.
Najveća glupost jeste što sam se ceo život vodila mišlju da pravda postoji i ako si dobra i poštena osoba da će to nešto da znači. Sada vidim da najbolje prolaze oni najgori, bez savesti, empatije i vrednosti. Pokušavam da se ne upoređujem i da nadjem smisao, ali nema ga. Pa sad ne znam šta mi je činiti…
Ne volim da se družim sa starijim ženama 40+ ili djevojkama s posla koje su u 20-tim i u vezi ili udate. Ne zanima me kakav ručak ste danas napravile niti gdje ste išle sa partnerom i djecom. Na pitanje "šta radiš za vikend" ne odgovaram, jer ću ispasti kur*a ako kažem da sa dvadeset godina idem u neki klub ili koncert. Količina ljubomore koja slijedi nakon što kupiš novu torbicu, haljinu, odeš na odmor, je Bože sačuvaj. Šta ću vam ja što ste birale takav život.
Neka sam staromodna ali za mene onaj ko voli da sluša ove novokomponovane drekavce čije pjesme nemaju smisla i zvuče kao pokvarena ploča ima ozbiljan manjak inteligencije.
Pogodila me spoznaja tek sada da osim materijalnog, nemam praktički nikakav odnos sa roditeljima. Shvatio sam da kad sam nasamo s njima šutim kao zaliven.
Zašto, pitate se sigurno? Jer je neka kritika uvijek iza ugla, svaka moja rečenica će garantirano biti popraćena kritikom, neovisno je li neki događaj, moja radnja ili čak vlastito mišljenje. Apsolutno ne znaju komunicirati. Gledam ih s gostima, oličenje karizme, pršte komplimenti obostrano pa prijateljsko čavrljanje i tako dalje, smijeh i šale. Onda kad stavim u perspektivu, kao da mene i brata gledaju kao da smo maloumni, a obojica živimo od svojih plaća, ja odselio, i brat na odlasku. Živimo bez poroka osim duhana, nismo doktori znanosti ali živimo koliko toliko uredno.
Čak i nakon duže odsutnosti, kad naletim u goste njima, neka kritika, neko prigovaranje kreće kroz 3 minute, bez pretjerivanja.
Ako nas tako tretiraju misleći da je motivacija za bolji uspijeh, varaju se.
Opet sam ga sanjala. Poludeću više i od njega i od sebe.
Vozim se tramvajem i razmišljam kako je lijepo platiti kartu i bez stresa od kontrole sjediti i uživati u vožnji. Nekad mi je to bio luksuz..
Nemam tetovaže, nisam ljubitelj istih i ne planiram da ih imam. Poštujem kome se dopadaju, svako bira za sebe, ali lično ne bih bio sa devojkom koja ima tetovaže. Stvar je u tome što imam utisak da je odjednom maltene svaka druga devojka tetovirana. Opet kažem, svako prema sebi, ali kao da mi se svakim danom izbor sve više i više sužava.