Sreća moja ne piše se sastav "kako sam provela godišnji odmor", po povratku na posao.
Sestra je za moju svadbu obukla dugu bijelu haljinu, a s obzirom na to da je i moja bila jednostavnija, nije se moglo ni raspoznati koja je mlada. Mrzim je!
Plivanje sa delfinima, snorkeling, kućice od slame, ljubav je na Maldivima! Nisu Maldivi ali Bojana je rekla DA! Dokažite svoju ljubav sebi i drugima, destinacija srećnih i zaljubljenih! S.E.R.E mi se od Maldiva i koliko su svi postali opsednuti snobizmom. Moj muž dokazuje ljubav prema meni tako što ušpara i na vreme kupi knjige i pribor za školu našoj deci.
Upoznala sam gomilu muškaraca koji govore kako su jedino skroz prirodne žene vredne. Ništa farba za kosu, ništa šminka, ništa nakit, pirsinzi, daleko bilo tetovaže, sitne korekcije, teretana... A okreću se i balave za svakom koja ima nešto na sebi, neretko i sve veštačko, znači balave, ne gledaju nego očajnički balave. Pa braćo, mislite da se to ne vidi? Ali i to što balavite ne znači da žene to rade zbog vas. Ne braćo, većina radi zbog sebe i eventualno drugih žena. Prestanite da morališete i popujete, smešni ste. A ako neki od vas zaista žele nevidljive žene u kući dok vas ipak kao i sve nas uzbuđuje i izgled-jadni.
Mrzim veštačku inteligenciju i svu buku koja se oko nje podiže. Smatram da je reč o običnoj kanti i usavršenom digitronu, koja je savršenija verzija googla, i da su oni koji ozbiljno "razgovaraju" sa njom i uzimaju njeno "mišljenje" u obzir obični idioti.
Zašto ove žene čim se porode, odmah prave insta profile i pišu imena dece i datume u biografiji? Bukvalno im se identitet zanisva na tome.
Svaki dan se svađam s verenikom jer ne želi isto što i ja. Ja bih da živimo u Beogradu, kupimo stan na finom mestu, dete odgajamo u sredini s više mogućnosti. Ne bih mogla da smislim život u mestu kao npr Kruševac odakle smo oboje. On bi da se vratimo, imaju veliku kuću u gradu, roditelji, velika familija... Kaže smorio ga je život u stanu, gužva, nervoza, cene svega a mene smara malograđanština, monotonija, stalno iste priče, isti ljudi, svi na isti kalup. Poslednjih 7 godina sam toliko toga doživela i iskusila, upoznala različitih ljudi da o vraćanju nazad nikada nisam ni pomišljala. Da ne spominjem mesta za izlazak, koncerte, dešavanja. Da napomenem, majka je sama dole, i čak bi i više značilo da budem s njom, ali me podržava u mojim namislima. Zona komfora je ubica napredka, zapamtite.
Uvijek napadam ženu kako puno troši i kako ne znam gdje nestaju novci. Imamo novaca i nije problem ali me zanimalo. Neki dan sam ušao u njemu aplikaciju od banke i vidjeo da svako malo uplaćuje neke novce za humanitarne akcije. Danas je za nekog psa isto donirala.
Divim se svom mužu kako idalje voli moje telo koje se deformisalo nakon trudnoća. Ne mogu da verujem da je i posle toliko godina braka tolika strast prisutna, čak i veća nego pre. Kada se požalim na smežurani stomak, on kaže da voli svaki deo mene. Moj muž je najbolji.
Najgore je biti neudana tetka al ne iz razloga što nisi udana nego jer si "slobodna" pa ti braća i sestre uvijek guraju djecu na čuvanje. Živim sa svojima i sva ta djeca kod nas budu i podrazumijeva se da ih čuvam i ja, ne mogu 3 dana sastavit u miru. Kad budem svoju djecu imala iscpit ću svoje živce čuvanjem tuđe djece.