Drug je otvorio kafanu. Već mesecima je na nuli, ako i toliko. Dosta nas ga podržava i često idemo kod njega. Lokal je dobar, ali ne vredi kad mu je hrana loša, a skupa. Uzalud mu govorim da ne može da zarađuje na hrani već na piću i provodu, ali on odbija da uvaži savete. Plaća tri konobara, a sedi tu po ceo dan... Upoznao je neke koji su se obogatili u istom poslu pa sad hoće i on. Pohlepa ga koči, a mogao bi da zarađuje solidno.
Juče sam zaboravio telefon u toaletu t.centra. Našao ga neki momak i ostavio kod obezbeđenja. Hvala mu do neba.
Znam da nije cool ali svaki poklon koji dobijem googlam da pronađem cijenu. Čisto me zanima šta je koštalo.
Pitam se da li ikada pomisli na mene. Mislila sam da me voli pa sam ga zavolela, u početku se trudio a onda sam ja sve činila da budem sa njim. On je samo tako nestao i odbacio me kada je shvatio da sam počela da ga volim, kao da sam za njega prestala da postojim. Da li se ikada pokajao što je od sebe oterao osobu koja ga je iskreno volela?
Kako da budem dobro kada mi je mama moje sve na svetu bolesna. Previše je ovo tuge, ne znam šta me je snašlo odjednom.
Žao mi je što sam se toliko bojala u životu i što nisam bila više opuštena i isprobala razne poslove, putovanja.
Strah me ostavio na mjestu. Čini mi se da zbog njega nisam ostvarila dovoljno u životu.
Ako mi išta ide na živce to su mailovi. Kad sto puta mora napisati "poštovani" i "lijep pozdrav " čemu to kompliciranje. Ok jednom ak te zanima informacija al evo tražim informaciju i svaki odgovor od istog "poštovanog" isti početak i kraj.
Znate kako kažu "poslije kiše dolazi sunce", e pa ja imam osjećaj da bi poslovica trebala glasiti "poslije kiše dolazi još jača". Uvijek kad mi je teško i mislim da ne može gore, nakon nekog vremena imam veće probleme i pomislim na taj period "eh da su mi sad samo te brige".
Moj tata se potpuno promenio otkad se oženio jednom ženom. Zbog nje je mene i moju sestru izbacio iz kuće. Njegovoj sestri je promenio bravu na vratima, a svoju majku izbacio iz stana jer nije htela da mu plaća kiriju, da bi on mogao otplaćivati kredit za kola. Sada su ga sestra i majka tužile jer neće da im da ključ. On za njegovu ženu kaže da je „Džekpot“. Kao da je nešto najbolje što mu se desilo. A ne vidi koliko se zbog nje pretvorio u lošu osobu. Da je ona zaista dobra žena, rekla bi mu da to što radi nije u redu. Da se tako prema svojoj deci i majci ne postupa. Ali ćuti, a možda još i puni glavu.
Mi mu ništa loše nismo uradili, bukvalno nas je izbrisao iz svog života..kao da smo niko za njega...
Znam da će neki reći da pretjerujem, ali iskreno, za mene je krajnje ponižavajuće kada djevojka zaprosi muškarca. To mi je neprirodno i protiv svega što smatram zdravom dinamikom u vezi. Ne očekujem savršen scenarij, skupocjeni prsten ili filmski trenutak, ali ako si zdrav i radno sposoban muškarac između 25 i 35 godina, a u dugoj si vezi, a nisi u stanju preuzeti inicijativu i zaprositi svoju partnericu, to mi je poražavajuće.
Loša financijska situacija nije opravdanje. Ne moraš imati bogatstvo, bitna je volja, namjera i muška odgovornost. Za takav čin se planira i štedi ako treba. Nije stvar u novcu, nego u stavu i želji da pokažeš ozbiljnost. Ne govorim o ljudima s bolestima, invaliditetom ili teškim životnim okolnostima. Govorim o zdravim, sposobnim muškarcima koji izbjegavaju osnovnu životnu odluku. Takav pristup jednostavno ne mogu poštovati.