Pre par godina sam saznala da sam jako bolesna! Mislila sam da ću umreti, a to mi je bilo nešto najstrašnije u životu zato što mi je dete tada imalo tek 4 godine. Od tada je prošlo 8 godina, pijem redovno lekove i živim normalno. Sem mog muža niko za ovo ne zna i ja se plašim šta će se desiti ako jednog dana neko sazna!
Smršao sam 46 kg zbog jedne djevojke koja će ovo vjerovatno i pročitati. Ako ju ni to ne osvoji, bar je od mene napravila čovjeka i hvala joj.
Mrzim kad se sa nekim dopisujem 1. put u životu, i pita me 'Šta ima novo?',k'o da zna i staro,a ne novo.
Kad sam bila mala izgubila sam se, vijest je bila na radiju, tražila me policija... :)
U školi kad se nešto dešavalo, tj. kad se brojalo, uvek je jedno falilo, i nisu mogli da se sete koje je to jedno, a to jedno sam bila ja. Bila sam toliko neprimetna...
Svaki put kad perem kosu kod frizera i zavalim se u onaj lavabo, posle nekog vremena imam osećaj da sam se ukočila i da nikad neću moći da ustanem..
Uvek kad treba da navijem alarm na novom telefonu, nekako nemam poverenja da će da mi zvoni ujutro, pa za svaki slučaj upalum stari fon i navijem i na njemu alarm.
Primijetila sam da ponedeljkom sve cure u u razredu dolaze puštene kose a ostale dane je vežu. To implicira da svi peru kosu nedeljom.