Note i akordi postali su moj drugi jezik, i veoma često upravo taj jezik iskazuje moja osećanja kada me onaj prvi izneveri.
Mozda cete reci da sam neiživljena. Imam 15 godina i imućne roditelje. Živela sam do njihovog razvoda u inostranstvu, a onda sam se sa mamom vratila za Beograd, dok je tata ostao tamo. Po povratku u Srbiju moja majka je bila jedna od imućnijih razvedenih žena u gradu, ubrzo se udala za čoveka koji nema dece,a naravno moze nju finansijski da prestigne. Ja jednostavno više ne znam šta ću sa parama. Putujem, iživljavam se, kupujem markiranu odeću, samo da bih videla dokle odu njihove granice i verujte mi nema ih. Dobijam maminu x6-icu da vozim kad pozelim, nema veze što nemam dozvolu, izlasci su mi neograničeni, a pare koje za jedno veče potrošim sa društvom ravne su nečijoj mesečnoj zaradi. Često sam bila sa nekim vidjenijim momcima koji bi po godinama mogli tate da mi budu, samo da bih skrenula pažnju na sebe. I opet ništa i tako već pravim od sebe idiota pola godine od kad se mama preudala. Pitam se šta bi tata rekao na sve ovo, samo kada bi me se setio i došao da me poseti.
Kad me je kao malu mama vodila kod lekara da primim injekciju, jedina je od svih roditelja tamo na pitanje svog deteta: ''Hoće li me boleti?'' odgovarala sa: ''Naravno da hoće.''
Krenuo tata na pecanje, kažem mu ja 'Ne vraćaj se kući bez ribe'. Majka se naljutila na mene.
Ja ne znam šta je sa mnom.. Imam 16 godina i trebalo bi da sam donekle formirana ličnost. Nemam nikakav cilj u životu, ne znam ni otprilike čime želim da se bavim, ništa me ne privlači. Ni o čemu nemam neki svoj, čvrst stav, često menjam svoje mišljenje kad čujem tuđe. Nemam ni neki svoj, aj da kažem stil oblačenja, imam gomilu stvari i nešto što sam nosila do pre mesec dana sad ne nosim jer su mi te stvari sad baš grozne. Nemam ni omiljeni žanr muzike, svašta slušam. Ne znam kako da opišem rečima kako mi je, možda ima neko sličan meni, pa da me razume.. Kao da sam izgubljena u vremenu i prostoru. Hoću da imam neki svoj stav, kakav-takav, da mi mišljenje ne zavisi od mišljenja drugih ljudi, da znam čime želim da se bavim u životu, da postavim sebi neki cilj i da lepo idem ka njemu, da znam šta hoću.. Nekad ne prepoznajem sebe. Znam da sam u pubertetu, da još treba da se formiram... ali ja stvarno još uvek nemam baš ništa po čemu se 'izdvajam'...
Osećam se tako ružno dok moj dečko ismijava mnogo toga. Kuća mu je jako lepo sređena, a on nikada nije bio kod mene. Moja kuća nije sređena, nema sve nove stvari. I svaki put kad ismijava kako drugi žive, ja progutam knedlu i pomislim, šta će bit kad dođe kod mene kući i vidi kako živim.
Petkom, kad dođem s posla prakticiram vrijeme za mene. Potrpam se dekicom uključim neku relaksirajuću snimku zalaska sunca na oceanu i uživam u zvukovima klavira i valova uz kavu, ili čašu vina. Isključim sve telefone i uživam.
Poludim kad devojka dođe kod mene kući i sedne sa mojom mamom da priča, a ja ne mogu da ih prekinem da bi ona došla u sobu da se igramo...
Danas kad' sam učila, pored mene je bio moj mačak i gledao me čudno. Ja sam učila one najgore predmete. Posle 15 minuta mačak je zaspao koliko mu je bilo interesantno, a ja sam ga probudila i rekla mu: "Džeri, nikad' nemoj upisati gimnaziju".
Odjednom svi idu u kafanu, svi su veliki boemi, viđam tamo decu od 13-14 godina, a pola njih ne zna da nabroji 3 pesme od Jašara, Save, Milančeta, Ipčeta, Mitra...