Dala sam sebi fore do kraja godine za jedan nedefinisan odnos. Posle toga sam završila sa tim makar ja umrla za tom osobom. Dosta je bilo.
Zašto sve živo što ima čovjek da "završi" može samo prije podne?
Jednom dolazim u opštinu u 14h i oni mi kažu završen rad sa strankama, gdje si bila prije? Ja ironično odgovorih: "Pa na poslu možda?". Da bih izvadila ljekarsko moram da tražim slobodan dan, jer uglavnom to rade ujutru i da ne nabrajam. Naravno, ne važi ovo što sam rekla za sve službe, ali kod nas ako dođeš neđe u 2/3 teško da ćeš nešto završiti.
Tačno znam koju ću djevojku oženiti. Mi trenutno nismo zajedno, ali u dubini duše znam da je ona prava za mene. Mogu imati stotinu veza, ali samo s njom vidim brak i porodicu.
Juče sam pala sa motora. Isteklo mu je ulje i iskrivio se ključ od pada. Motor se sam ugasio usred vožnje, uplašila sam se, izgubila kontrolu i pala. Dvojica ljubaznih momaka su mi pomogla da ga podignem, pošto je motor mnogo težak i ja nisam mogla sama da ga podignem. Zahvalila sam im se, i pomogli su mi da ga brzo sklonim sa puta, da bi prekinuli zastoj u saobraćaju. Hvala Bogu, niko nije stradao, niko se nije povredio, ali sam se mnogo uplašila i potresla. Bila sam svesna svoje krivice i suzdržavala sam se da ne zaplačem. Strah me je da ponovo sednem na motor. U pitanju je kawasaki ninja od 500cc. Mnogo volim taj motor, pogotovo kada ga vozim, jer je vožnja dosta opuštajuća. Samo nisam očekivala da ću pasti sa motora, zato što ja dobro vozim. Mnogo sam se uplašila i moram vam priznati da sam i dalje uplašena.
Zašto su ljudi u Srbiji bahati? Živim u inostranstvu i uvek kad dođem u Srbiju (a dođem često) smeta mi bahatost. Odćutim nekoliko puta, ali nekad ne mogu da trpim i onda se sporečkam ili u prodavnici, avionu (Er Srbija), na benziskoj stanici, u gradskom prevozu..... Uvek sebi kažem, da sledeći put neću baš ništa da komentarišem, ali ne mogu da trpim nepravdu, bahatost, nekulturu i moram da reagujem. Uvek se posle toga osećam loše, jer vidim da moja poruka nije stigla do primaoca, iako se kulturno i bez dranja izražavam i nikoga ne vređam - bez psovki i svakog persiram. Onda me svi gledaju po principu "šta mu je?" :-)
Ljudi, ja ne mogu da podnesem koleginicu koja sedi sa mnom u kancelariji. Sve joj je crno, paranoja, nesrećna. Luda jednostavno. Posao sam po sebi mi je super, u struci. Da li je u redu, zarad mog zdravlja, da se potrudim da je premestim.. Ne bi joj uticalo na platu. Nisam loš čovek ali polako će me uvući u svoj mrak.
Ostavljena sam, psihički loše, u depresiji i ne znam kako da izađem iz toga.
Sa 17 godina sam imao saobracajnu nesreću. Vraćao sam se iz škole i da bih brže stigao kući stopirao sam. Povezao me je jedan čovek posle 5 minuta sleteli smo sa puta i udarili u banderu. Betonska bandera je bila slomliena od udarca. Njemu ništa nije bilo,ja sam bio sav slomljen i jedva ostao živ. Izleteo je u krivinu sa brzinom od 130. Kasnije se ispotavilo da je imao 1,7 promila alkogola u krvi. Ne sećam se tačnog detalja šta se desilo, da li sam ja osetio i pitao ga da izađem iz auta. Prošlo je par godina posle toga moj oporavk je trajao. Vozim skuter, od jednom kreće neka kiša išao sam 30 km/h i dao žmigavac da skrenem nisam krenuo da kočim skuter je proklizao, kao da me neko gurnuo. I u padu čujem kako škripe gume iza mene, ja podižem skuter brzo i ugledam u autu isti taj čovek. Nisam imao jezu nikada toliku u životu, oblilo me je kao da nisam u svojoj koži. Pogledali se i on je produžio dalje. Preselio sam se u inostranstvu i sretnem istog tog čoveka u prolazu, da li je ovo neka sudbina, da li je realno?!
Nikad nisam pružila oral muškarcu. Smatram da je to skroz ponižavajuće za jednu ženu, eto.
Nevjerojatno je koliko su ljudi (nebitno MUŠKARCI ili ŽENE) postali slabi danas. Sve će napraviti, uništiti drugoga psihički, poniziti, ma sve najgore samo da ne bi morali oni biti ti koji prekidaju vezu/brak.