Na posao idem autobusom i svaki dan srećem iste ljude. Ima jedna jako iritantna gospođa. Uvek razgovara telefonom baš glasno, ima i iritirajući glas a nije nešto baš ni inteligentna. Jedan dan joj se pridružio i njen suprug. I sad se pitam šta to sa mnom nije u redu kad ja ne mogu da nađem nikog da me voli?!
Imam 28 godina i živim s roditeljima i nije me sram. Zašto bi me bilo sram? Dugo sam živjela i u cimerstvu. Bolje s roditeljima, nego s nepoznatim ljudima koji varaju, lažu, kradu, naravno ako su roditelji donekle okej. Danas je teško nama mladima, pustite nas na miru barem malo. Obitelj nam je jedino što nam ostaje u ovom svijetu okrutnom. Čemu osuđivanje?
Ne volim osobe koje vas povrede, a onda se jave kao da se ništa desilo nije. Već 4 put ista osoba me dodaje, lajkuje... Verovatno me na ovaj način testira. Npr. pre bi se javila, poslala poruku itd. Međutim, uvek prekinemo kontakt jer ta osoba stalno provocira i ponižava. Evo sad samo lajk na sliku i to je to, ne javlja se, misli da ću se ja javiti iako mi je pre toga napisala da se ne možemo više družiti. Stvarno ne znam šta je ovakvim ljudima...
Sa 35 sam se pomiro da zanimanje koje sam odabrao uopšte nije za mene. Završio sam ekonomiju kao dobar student, radio u struci, ali nit me zanima, niti se pronalazim, zamara me strašno i deprimira. Mrzeo sam taj posao. Položio sam za kamion i sad vozim ture po Nemačkoj. Trenutno mi to prija. Vožnja me opušta. Osećam se kao budala što to nisam uradio ranije. Godine protraćene na pogrešne stvari.
Prošlo je dugo godina kako nismo zajedno ali se često setim nekih sitnica sa njim. Npr. kako se smejao kad pevam, kako mi je masirao noge kad dobijem, kako mi je ljuštio mandarine i voće. Kako je kuvao kafu...
Već dugo smo zajedno, volimo se, poštujemo, cenimo, dobro se slažemo, postoji velika telepatija između nas. Kažu da se dva dobra teško mogu sastaviti, a mi to jesmo. Sad kad se bliži zajednički život ja nisam sigurna da to želim. Bojim se da ne donesem pogrešnu odluku, jer znam ako ga sad izgubim nikad više neću naći takvog momka, a ni on curu, jer je stvarno momak sa svim kvalitetima!
Razočarana sam u sve, imam 29 godina za koji mesec ću 30. Studiram 10 godina težak faks i zbog drugih okolnosti. Ostao mi je još diplomski. U dugoj sam vezi, kada sam položila poslednji ispit svi su navalili kada će venčanje, kada će deca, a ja trenutno nemam ni posao niti želju ni volju ni za čim. U vezi nema strasti, imam osećaj kao da smo dva cimera. Teško mi sve ovo pada, pri tome ne znam kad pre 30 punim.. Prebrzo mi je sve ovo prošlo, kao da se nalazim u nekom začaranom krugu.
Razlikujem se od svoje porodice, ne mogu vise sa njima dane da izdržim, izluđuju me. Njihovo ponašanje iz dana u dan je odvratno. Ja kao njihovo najmlađe dijete moram ih konstantno opominjati za njihovo ponašanje, izgovorene riječi, tračeve itd. Pitam se kako sam uopšte postao ovakav, a da su mi oni roditelji. Oni me sigurno nisu odgojili, ni niko sa strane. Toliko mi je žao što nemam sredstava da se odselim od njih. Kada spomenem selidbu oni mene optužuju da sam psihički bolestan i da sam ja kao "poseban" slučaj, kako to svi mogu ovako živjeti a ja ne. Ljudi ja iz dana u dan izluđujem, svjestan sam toga ali nemam uslov da promjenim to. Samo želim svoj mir.
Jedva čekam dan kada ću prestati biti ovolika jadnica... Pre 3 nedelje sam ga blokirala, a sinoć sam ga ponovo odblokirala samo zato da bih videla da li će mi poslati poruku ili pozvati.. Svesna sam da neće i stvarno ne znam zašto ovo radim kad on i nikada nije bio za mene, ali ne mogu da se naviknem da se više nećemo čuti..
U mom gradu žive muž i žena, on je fotograf, a ona psiholog. Oboje kupuju pratioce na instagramu. Nešto razmišljam, zar u 2025oj neko očekuje da će klijente privući brojem pratilaca, dok im je u isto vrijeme sadržaj profila poprilično loš...