Jako me iznervira kada saznam da je neko od mojih prijatelja tip osobe koji sve što drugi kažu ili urade prenosi majci ili partneru. Dešavalo mi se više puta, i svaki put kad se desi ne osećam se više sigurno da radim šta hoću ili pričam bilo šta pred tom osobom. Primera radi, kažem nešto tajno nekoj drugarici, što nisam ni svojoj majci planirala da kažem, kad ono njena majka me sretne i ispituje ili daje savet u vezi toga. Zašto to radite? Pogotovo ako naglasim - nemoj nikome da kažeš. Zašto smatrate da je bilo ko izuzetak od "nikome"? Slično ide i za ljude koji su u osnovnoj i srednjoj školi imali ogromnu potrebu da prenesu roditeljima ko se s kim smuvao, ko se slučajno napio i počeo da puši. Ako neka osoba ne bi volela da šira javnost sazna za nešto o njima - nemojte to nikome da prenosite. Tačka.
Juče sam otišla po nalaz u polikliniku i pogleda me sestra na recepciji i reče: "kako ste nekako veseli i pozitivni, kao da me sunce obasjalo kad ste ušli." 🥰 Ja njoj odgovorih da se baš i ne osjećam tako danas(težak dan), ali zaista je ovo bio divan kompliment. Inače na mom licu se nikad ne vidi tuga, odlična sam glumica kada mi je teško, a i vesele sam prirode, da me vide, neko bi rekao "blago njoj, ništa je ne dotiče."( i govorili su mi to) ali ponavljam, ne sudite po izgledu nikog. 💋😘
Nažalost, zbog života, porodice i okolnosti morala sam prerano da odrastem. Čak i prije puberteta. Oduvijek sam se osjećala kao mnogo starija od svojih vršnjaka, za nekih 10 godina. Zato danas želim da opet postanem dijete, ali ovaj put ono bezbrižno, slobodno, bezazleno dijete bez briga i straha šta će biti sutra, u kući, među roditeljima, u porodici... Imam osjećaj kao da mi je otrgnut dio života i kao da sam se rodila velika, sa 18 godina. Žalosno.
Moji roditelji su kao mladi bili baš lepi i sada su, ali zlovoljni. Manekenka mama je maštala da bude poznata, vodila je neke emisije na tv-u nekad, tata odbojkaš nadao se velikoj karijeri, uzeli se mladi, imali nekog uspeha, ali su ih zaboravili. Godine stigle, jedva spajaju kraj s krajem, majka u butiku, tata kao portir, počeli biznis, propalo, ali svake večeri gledaju se emisije i utakmice ili slike iz mladosti. Za moje i bratovo obrazovanje zaslužan je deda koji misli da je sina zapostavio i dozvolio da bez škole ostane na margini društva. Da nije dedinog ugleda i njegovih veza, propali bismo.
Uzmem nekad mužev mobitel, ne da provjerim da li me vara, nego da pročitam poruke sa njegovom mamom i sestrom, da vidim jesu li me šta tračale.
Uzimao sam zdravo za gotovo što je zagrejana za mene. Onda je prestala da priča sa mnom i danas je vidim sa drugim...
Ne znam za vaša iskustva, ali svi iz moje škole koji su sprovodili bullying i verbalno nasilje su izrasli u uspešne ljude (koji verovatno sada sprovode mobing) i u poželjne frajere. Sve "dobre ribe" su izrasle u prave lepotice. Nije bila tačna ona priča iz američkih teen serija da te najlepše kasnije poružne, a ružne postanu lepotice. Isto tako, vrh frajeri u koje su sve devojčice bile zaljubljene su izrasli u poželjne lepotane. Jedino odlikaši su podeljeni. Jedni su postali veliki biznismeni, menadžeri i inženjeri, a drugi su propali ili skrenili. Ovo pišem kao dokaz da nema pravde. Siledžija onda i sada uvek uspe.
Tata mi je iznenada preminuo na rukama pre mesec dana, pokušala sam da ga reanimiram, vrištala sam "Tata ne ostavljaj me molim te". Mrtvog sam ga držala kao dete, pokrivala ga, ljubila obraze najnežnije. Majka mi ima rak a gubitak tate me je uništio, plašim se da i nju ne izgubim. Sahrane se sećam kroz maglu, još uvek spavam na njegovom jastuku i mirišem njegove stvari. Imam 36 godina, izborila sam se sa mnogim stvarima u životu ali sa tatinom smrću ne mogu. Danas sam išla sama na njegov grob sa našim psom koja je tatu previše volela, na kapiji groblja je počela da trči i odmah našla njegov grob a prvi put sam je vodila. Tata moj život bih dala samo da si ti živ.
Jako sam mentalno osetljiv i slab u socijalnom segmentu. Bukvalno obožavam svoj komfor i kuću. Posao, druženja sa više ljudi, slavlja, okupljanja i druženje na poslu iz mene izvuku svu energiju i posle mi bude samo gore i budem razdražljiv. I to tako traje od kada znam za sebe. Pokušavao sam to da promenim, ali sam samo sebi naudio tako.
Spremam se polako da idem na upoznavanje kod njenih roditelja i bogami ne osećam se nimalo lagodno... Roditelji znaju da ima dečka od letos, rekla im je živim tu negde blizu, znaju da sam stariji, znaju i kako se zovem, ali ne znam da li su povezali da smo komšije i da živimo bukvalno jedni ispod drugih... Plašim se rakcije zato što i oduvek živimo svi tu i bukvalno me znaju još kao klinca, a realno loše deluje kada shvatite da vaša ćerka od 23 godine izlazi sa nekim ko uskoro puni skoro 30 i da je taj neko gledao kako odrasta na igralištu maltene... Nadam se da neće biti toliko teško objasniti da smo se ogranski smuvali prosto sretanjem u izlascima, a ne da je lik koji bukvalno živi u istoj zgradi čekao da ona bude "legalna", pošto bi meni iz perspektive roditelja koji valjda brinu sa kim im se ćerka viđa tako delovalo... Nadam se da će biti prijatno iznenađenje, ne neprijatno...