Na samom kraju ovogodišnje božićne večeri uhvatila me tolika tuga da su mi se suze slijevale niz lice iako nisam znao razlog zbog čega tugujem. Možda jer je naglo sve završilo, svi otišli na spavanje, a ja se vratio u stvarnost usamljenosti.
Zajedno smo 4.5 godine, veza puna poštovanja i poverenja, ljubavi naravno. Kad je 31.12. otkucalo 00.00h, shvatila sam da nije isti osećaj kao prethodnih godina i da nisam sigurna da želim da pored njega provedem život. Brzo će da me zaprosi, a ja se bojim da ne napravim životnu grešku ako to prihvatim ili odbijem.
Neki dan sam naišla na njegovom kompu na gole slike i videa biše cure.
Svake godine mi duša pati od postblagdanske depresije. Kako brzo Božić prođe. :(
Najviše što mi se svidelo u 2024. je što je wa uveo opciju da vidiš jednom sliku koju ti je neko poslao. Ne volim nekom da punim galeriju mojim glupostima niti volim da neko puni moju galeriju glupostima.
Posle prvog ili drugog sastanka se objektivno ne poznajete. Ali možete već videti da li vam neko u osnovi odgovara i želite još tog nekog da vidite ili ne. Oba su ok ali obavestite drugu osobu. Treba manje od 30 sekundi da otkucate: „E super sam se proveo/la, ali mislim da za dalje viđanje neću imati vremena. Hvala ti na vremenu.” To je to. Ako nećete više osobu da vidite a bila je ok i samo ste videli da vam ne odgovara, pošaljite to. Umesto da se kao bednici ne javite nikad ili sačekate da ispušite kod neke naredne opcije pa se javljate kroz 15 dana. Osnovna pristojnost je u pitanju.
Prekinula sam svaki kontakt sa sestrom pre nekoliko godina i nemam nameru da to promenim, nije da mi nije bilo teško i da nisam bila tužna, ali mi je i laknulo Bože mi oprosti. Stalno me je koristila i za novac i za kuću i za svašta, vređala me je, odgovarala me je i lagala je o meni gadosti kako i gde je stigla. Pravila mi je probleme u celoj porodici i sa prijateljima, a sa mojim bivšim mužem nasilnikom se slizala…
Bila je uvek srećna kada ja nisam bila, a kada sam bila srećna mi je stvarala muke namerno. Što je to sve radila, ja nikada neću razumeti.
Sve sam pokušala da to dovedem u neki red bar malo kako god sam umela, uvek sam bila tu za nju šta god joj je trebalo, ali na žalost bezuspešno sam pokušavala. Uvek će mi ostati ožiljak od nje, ali neću se pomiriti sa njom nikada. Čujem da me još uvek olajava i lupeta gluposti koje se nikada nisu desile. Sve joj najlepše želim, samo je ne želim oko mene i moje dece.
Pozdrav svima. Završio sam elektrotehnički fakultet u 22oj, odmah zatim našao i posao, i sada... Shavatam da me ništa od toga ne zanima, da ne želim da radim u kancelariji 5 dana 8 sati sa ljudima sa kojima nikada ne znaš na čemu si. Dal ti neko stvarno pomaže, ili će ti zabiti nož u leđa da bi on napredovao u karijeri. Muka mi je od jurenja karijere, od sastanaka, ciljeva, motivacije za poslom, kvartala, mejlova i koga treba staviti u njih koga ne. Želim da napustim taj korporativni svet, vozim kamion/auto, nešto majstorišem, da radim nešto konkrento. Da mogu da na poslu pevam, opsujem ako mi ne ide, kažem ono što zaista i mislim, bez straha od neke osude. Ima li još nekoga da je uspešno izašao iz kandži korporacije?