Imam malu bebu. Trenutno nemam kuda sa njom, zbog finansija... I nemam podršku u tom smislu ni od koga za sad... Sve bih uradila za svoje dete i njegov interes, ali mi je jako teško jer nemam ljubav, podršku, razumevanje. Želela sam zdravu, celovitu, funkcionalnu porodicu za svoje dete, ali to ne mogu da mu pružim. Sa druge strane, kao žena i ljudsko biće vidim da taj segment mog emocionalnog bića neće nikad biti zadovoljen i polako se navikavam na tu ideju, da ću se toga odreći. Važno mi je dete i ništa nije ispred toga.
Moja rođena sestra je kao neki toksični dečko - svi su joj preči od mene, nezainteresovana je da me sasluša, da joj se pohvalim, da joj se požalim, na sve moguće načine pokušava da pokaže kako je to nebitno jer neko tamo deseti ima bolju priču od mene. I onda kad vidi da je kuliram, pošalje mi poruku "A kako si ti?". I uvek isto! Samo da bih pomislila kako brine za mene. Blokirana je od sinoć.
Ne mogu da prebolim bivšeg. Prevario me sa koleginicom sa posla i sad su zajedno.. ali ja jednostavno ne mogu da budem sa drugim, ne mogu da se zaljubim u drugog, ne mogu da gledam na drugog kao partnera, ne mogu da zamislim sebe sa bilo kim drugim i ne ide mi ništa od toga iako sam željna bliskosti i partnerske ljubavi. Znam da to nije okej, ali ne znam šta da radim.. mislim da ću umreti sama, stvarno mi ne ide... Jako sam željna normalnog partnera, bliskosti, a ovo me sputava užasno.
Radim kao med. sestra u jednoj bolnici u Nemačkoj. Nosim svoje uniforme, mršava sam i koleginice i pacijentkinje mi stalno govore da imam lepu figuru. Ne nosim uske stvari da bih istakla kako izgledam, nosim svoju veličinu i normalne stvari, ne želim da izgledam kao da sam džak na sebe obukla. Nosim radne uniforme a ne farmerke bele kao neke koleginice. Neka nosi ko šta želi, meni samo smeta komentarisanje mog izgleda. Došla sam tu da radim.
I tako sam shvatila da "prijatelj" nikad sa mnom nije izašao na kafu ili bar u šetnju, jer nema nikakve koristi od mene.
Ne znam zašto mi na facebooku iskaču osobe koje možda poznajete, i zatrpavaju mi tražilicu, ja ih stalno uklonim, pa za 2 dana mi opet iskoče, ja te ljude uopće ne znam sa nekima imam zajedničke prijatelje a sa nekima ne, jel to znači da ti ljudi gledaju moj profil na facebooku?
Moj otac ne psuje toliko često, ali zato često psuje kada meni daje savete ili kada me kritikuje zbog nečega. Kada psuje, obično mi opsuje majku. Dovoljno sam odrastao da znam kako deca dolaze na svet, ali mislim da ni otac nema pravo da mi upućuje takve reči. To me naljuti do mere da bih ga mogao zamrzeti. Što tiče njegovog odnosa prema majci (zaposlena kao i otac) i meni, on se dobro brine za nas pa ne mogu sa te strane da mu nešto zameram, ali takve psovke mi jako smetaju. Često se pitam da li i drugima očevi upućuju takve psovke i da li ovu temu uzimam previše ozbiljno.
Dok smo bili zajedno uvek sam mislila ako raskinemo kako ću to podneti i biti tužna jer sam jako empatična i emotivna a i puno sam ga volela. A ona posle 2 god. veze sam jedva čekala da se vratimo sa putovanja i da raskinem. Prodisala sam i mnogo mi je lepše. I sad odjednom je naprasno posle raskida shvatio da je pogrešio i mislio kako ćemo se pomiriti. I onda se naljutio jer ne želim pod izgovorom kako sam ga zavlačila i davala lažnu nadu.
Trenutno sam tek par sedmica trudna. U pitanju je druga trudnoća. Ljudi moji ja se osjećam toliko čudno. Nesvjesno. Ponekad me uhvati neki loš predosjećaj, pa sam onda u drugom trenu sva ushićena i sretna. Ovo je planirana trudnoća i nije mi jasno zašto se ovoliko čudno osjećam, prvi put se ni blizu nisam ovako osjećala. Ne znam šta mi je.