Moj brat je u adolescenciji u porodici bio etiketiran kao propalitet, alkoholičar, neko ko ništa neće u životu napraviti.
Evo došao skoro iz inostranstva, ima divnu djevojku, kupio mi je torbu i želi da mi renovira stan gdje ću JA živjeti.
Ljudi se mijenjaju, moguće je!
Brate, hvala ti i volim te.
Djevojka i ja smo u vezi 4 godine i planiramo kroz određeno vrijeme i zaruke i vjenčanje, međutim, problem su ljudi u našoj okolini (obitelj) koji očekuju da to bude što prije jer eto mi smo ipak tako dugo skupa, a i vrijeme nam je. Pri tome ona nema ni 25 god., a ja sam u 27oj. Mrzim taj zatucani balkanski mentalitet i trpanje nosa u tuđa posla. Nebitno je to što trenutno nemamo riješeno stambeno pitanje, posao za stalno, što još nismo ni kreditno sposobni, ali bitno je da se mi uzmemo, pa šta bude, jer sve je lakše s "Božjom pomoći." Nas dvoje s druge strane od prvog dana imamo jasno postavljene ciljeve da ćemo prvo riješiti svoju egzistenciju, pa tek onda kad budemo financijski sposobni jednog dana se i vjenčati. Sreća samo da ne dozvoljavamo nikome da nam kvari planove, ali tih komentara tipa: "Kad ćete vi?", "Sad je na vama red." mi je iskreno pun ku*ac.
Nikad se nemojte družiti sa depresivnima, anksioznima, onima koji jedva imaju energije da dignu guz*cu ujutro iz kreveta - osim što će takvi jako naškoditi vašoj reputaciji, takvi će vas stalno gurati u stranputicu i svoje mrtvilo.... Pročitala sam negde: osoba kada prestane sebi zadavati ciljeve, njezino sunce u tijelu se gasi, energija i život se gase. Živa istina..
Jedan od razloga zašto sam prekinula vezu jeste to što bi bivši momak svaki put kada bi izašao zapratio neku devojku na instagramu (ima jako malo ljudi koje prati).
Jasno sam mu stavila do znanja da mi to smeta, ali njegov odgovor je bio da su to uglavnom drugarice iz društva itd. Neke čak nisu ni imale naše zajedničke prijatelje.
Smatram to nepoštovanjem. Prosto nisam mogla da se izborim sa tim.
Upoznam i ja dosta ljudi, ali nikad im ne tražim instagram ili kontakt.
Samo zamišljam da moj momak pita neku devojku:”Hej, mogu li dobiti tvoj instagram.”
Naježim se.
Živim s dečkom u manjem mjestu udaljenom 2 i pol sata vožnje od moje obitelji.
Prihvatila sam činjenicu da ne želi spavati kod mojih i uvijek nešto iznajmimo. Ali me boli činjenica da ne može sjediti s mojim roditeljima duže od 2 sata. A nakon posjete njima uvijek neka nervoza. Kada kažem da je vrijeme da upozna ostatak obitelji prvo su mini drame, puhanje i onda se ja trebam sva sretna praviti kod upoznavanja.
Godinu dana smo skupa, ali mislim da preko ovoga ne mogu preći.
Imam prelepu devojku i volim je više od svega, ona ne zna da sam kockar i da dugujem 7000 evra, očekuje da idemo van države za njen rođendan na jedno malo skuplje mesto ne znam kako da joj kažem.
Ja tek kad sam se razvela, i kad sam rekla prvi put roditeljima da me njihova mišljenja ne interesuju počela sam da živim! Ne mogu da opišem taj osećaj slobode, kad ustanem ujutru slobodna, a ne pod pritiskom da ustanem pre muža pa da mu spremam doručak, kuvam kafu, pa šta obući, pa zovi moje, pa idi u prodavnicu.. Bože hvala ti na ovoj slobodi i snazi da svakome ko mi je uskraćivao sam konačno stavila tačku!
Pravili muž i ja proslavu neku, ja sam bila zadužena za kupovinu i pripremu hrane, dekoraciju, slanje pozivnica, čišćenje prostora. Moj muž bio zadužen da pokupi tortu i alkohol. Na kraju smo jeli čokolade jer zaboga se nije organizovao (dve nedelje) da pokupi tortu. Sad me pita da pravim žurku za njegov rođendan, rekoh ne pada mi na pamet da sve opet sama radim.. Izvolte pa plati restoran.
Nismo se niti dogovarili, ali cura i ja. A sada već muž i žena. Automatski smo se prilagodili pojedinim poslovima u kući. Ja kuham, a ona čisti i sprema. Ali bez onih glupih stereotipa da žena sve mora. Sve dok oboje radimo i trudimo se nema tvoj ili moj posao u kući. Nekada ako treba i sve ću da uradim ali zato brak i cvjeta.
Ostavila sam ga jer prebrzo vozi. Žao mi je ali ne mogu stalno živjeti u strahu.