Sutra idem da se vidim sa dečkom moje drugarice koja je trudna. Poželite mi sreću, već dugo maštam da se mazimo i ljubimo...
Prošlo je otprilike 5 godina otkako smo moj bivši dečko i ja prekinuli i nakon toga smo ostali jako dobri prijatelji do jednog trenutka. Bila je to predivna veza, puna ljubavi, bez problema i bez nekih velikih svađa. Prekinuli smo samo zato što nam je nekako sve išlo prebrzo a bili smo mladi. Jedan dan (desilo se nekoliko godina poslije našeg prekida) saznam da su on i moja najbolja prijateljica u vezi. Ja u šoku, ostatak naših prijatelja ogorčen. Kad sam saznala, otpisala sam i nju i njega. Od tog dana ih nisam vidjela. Nedavno sam saznala da su brzo prekinuli ne znam ni koliko je ta veza trajala, ali svaki dan im se smijem znajući da su i jedno i drugo izgubili prijatelje koje znaju dugi niz godina zbog veze koja nije trajala dugo. Budale. Njega sam nedavno srela, i dok je prilazio meni vidjela sam mu na licu da je sretan što me vidi, a ja sam hladno rekla "zdravo" i prošla pored njega. Mislim da nije zaslužio ni to "zdravo" ali odgojena sam tako da pozdravim svakog koga poznajem.
Nikada ne uklapajte dečka/ devojku, "najbolje prijatelje" i letovanje.
Uvek sam želela da održim dobar odnos sa svima, da nikada ne zapostavim drugarice zbog dečka. Uklapala ih za letovanja, da nas ide nekoliko, jer su bile u fazama depresije, raskida itd. Vratilo mi se tako što mi se pratio svaki korak, reč ili pokret upućen ka partneru. Drame, zatezanja gde će se ići i šta će se raditi. Svaka je našla dečka, jedna se udala, na kafu ne pozovu, samo kada im nešto treba, o letovanju da ne pričam. Ne budite kao ja. Ja sam budala.
Porodila sam se pre godinu dana, trudnoća kao i sam porođaj savršen, ali mislim da nisam spremna za drugo dete. Volim svoje dete, ali danima se dešava da bude nervozan, da mu stalno nešto smeta, da ne mogu na 2 min da ga ostavim samog da odem u wc a da on ne plače. Stalno sam s njim, muž ne razume da mi treba vreme za sebe jer po njegovom jedina obaveza mi je dete. On želi još dece, a ja nisam spremna. Želim da se oporavim i psihički i fizički, da i mali malo poraste pa da bude samostalan za neke osnovne stvari. I ja imam dušu. Kad to kažem mužu onda sam sebična, a već su krenula pitanja od drugih kad će drugo dete. Želim i da se vratim na posao i da makar na tih 8h malo skrenem misli na nešto drugo.
Devojka se naljutila na mene zbog poklona. Hteo sam da je iznenadim bez povoda i odem do jedne radnje donjeg veša i kupim joj lep komplet gaćice i brus. Dao sam joj ona sva oduševljena otvara i onda šok na njenom licu. Da li ti stvarno misliš da je moja guz*ca ovolika i ovaj brus, vidi koliko je, znači ti bi voleo da imam veće si*e i počinje da plače. Izbacuje me iz stana i viče onda nađi neku sa silikonima plastičnu i zatvara vrata. Braćo i sestre u šoku sam...
Dete nam je umrlo pre 3 godine, od teške bolesti, par meseci po rođenju. Još se nisam ni psihički ni fizički oporavila. Muž je našao ljubavnicu, a nema ko mi nije rekao zato što sam debela prevario me. Svaljuju krivicu na mene. Razumela bi da je tražio razvod i krenuo sa njom u vezu ali prevara i izdaja boli mnogo više. Znam da ne mogu imati radost života ponovo u sebi, želim mir da ova tuga prestane.
Posadila sam na balkonu mentu, koprive, stolisnik, vrkutu, kamilicu, đumbir... Sve raste i mirišiii 😍
I više ne kupujem uopće čajeve nego si naberem, sušim, kombiniram... Toliko me to veseli, kao da sam otkrila novi svemir!
Odrastala sam u domu za nezbrinutu decu, ceo život se borila, za još jedno parče hleba, za igračku, olovku. Zavarsila škole, zaposlila se, našla dečka, sad već muža. I opet borba, s njegovima, s njegovom sestrom.. Oko njegove pažnje, oko toga ko je šta, ko šta zaslužuje. Ja ti ne mogu više. Kad sam bila dete to sam radila sad želim da živim i da budem spokojna u svom životu. Dala sam mu uslov ili oni ili mi, pa neka sam izabere. Ja znam šta ne želim.
Prevario sam svoju djevojku koja je kao anđeo dobra ne znam zašto ali svaki put kad mi se ukaže prilika uradim to i mrzim sebe…
Suprugova mama - zaposlena, živimo udaljeno 140 km i žena nikada nije umorna, priskoči nam u pomoć oko dece kad god ima slobodne dane, tada kada dođe i igra se sa starijim detetom, uvek blaga i puna razumevanja sa njim, opegla stvari ako ima, skuva nam ručak. I sve to sa lakoćom, osmehom i zadovoljstvom. Moja mama - nezaposlena, nema nikakve obaveze, živi 20 km od nas, kada dođe starijem detetu da telefon da gleda crtaće, ne igra se sa njim, pokušava da ga vaspitava, grdi, dok za dvomesečnu bebu kuka kada će da prođu grčevi i osuđuje skoro svaki naš korak u postupanju sa bebom (jer ne dajemo bebi vodu, čajeve...) ali ne uzima je u ruke, nikada se nije ponudila neki ručak da nam napravi ili po kući da pomogne... Niko nije dužan da nam pomaže naravno (ali itekako znači svaka pomoć u ovom periodu), ali se posle pita zašto starije dete ne voli da provodi vreme sa njom, zašto češće odemo kod njegovih nego kod njih.
Hoću da kažem - neizmerno hvala svekrvi za sve!