Moji roditelji, koji žive na selu, letos su uzeli psa. Otišla ja da ih posetim i da vidim psa, i slučajno snimim nesvakidašnji "razgovor" mog oca sa psom. Snimak ide, doslovce, ovako: "Ajde poručkaj to pa da te vodim da upoznaš parohiju. Vidi dole, gde ti pokazujem, e tu imamo naše ovce, 2 jagnjeta, kokoške i ćurke. Sa ovcama ćeš lako, dan-dva će budu u čudu, a posle nema problema. E jagnje, ovo veće, ono samo na prvi pogled izgleda umiljato. Gadno je, rogovi mu ko biku. Oće da bije. Al' ne brini, neće ono tebe, ono se bije samo sa oni drugim jagnjetom. Kokoške da ne juriš i da ne diraš jaja. Mada, one nisu snele jaje od Božića. Petao oće da juri, ti bre pokaži da si muško pa mu se osvrni. E sa ćurkama ne ulazi u diskusiju. 25kg svaka pa kad rašire ono perje... da vi'š kako Sneža (majka) beži od njih. Sa njima samo prijateljski. Eee, imamo i zeca. Nije naš, nego Mikijev (komšija), al' stalno dolazi kod nas, valjda mu trava lepša. Njega ti se i ne isplati da juriš. Si razumeo, aj idemo sad."
Imam 30 godina, suprugu 29 g. i 2 sina. Supruga ne radi već 3 i po godine, sve guram sam. Ni moji ni njeni roditelji nam nisu dali ništa, čak im je teško i unuke da pričuvaju kako bi se ona zaposlila. Uspeo sam da sakupim novac za manji plac i planiram da počnem sa zidanjem kuće kako više ne bismo bili podstanari. Sve u svemu i ako nemam podršku porodice imam suprugu koja me u svemu gura i podržava. Da je nema davno bih napustio ovu zemlju. Svakako sam srećan čovek. Hvala ti Bože...
Smatram da bi se ljudi kasnije ženili/udavali nego što jesu, ili uopšte ne bi, da nije društvenih normi i pritiska okoline/porodice/prijatelja.
Moja djevojka je završila fakultet s kojim je skoro pa nemoguće naći posao. Uglavnom bi morala raditi u državnoj službi, ali tu nema šanse da se zaposli jer nemamo štelu. Postoji samo nekoliko privatnih firmi u gradu koje traže njenu struku (a i tu treba štela), ali ona neće ni tu da se prijavljuje jer uvijek nađe da joj nešto ne valja. Uvijek su tu neke priče poznanica o tome kako su u tim firmama loši uvjeti i da je bolje da sjedi kući nego da se prijavljuje. Pa jeste bolje njoj jer ja sve finansiram, ali meni koji moram da zarađujem duplo za nas nije.
Raskinuo sam veridbu mesec dana pred svadbu. I pre je bilo nekih naznaka, ali su bile zanemarljive, npr pita me šta želiš za rođendan, ja kažem zelenu majicu, ona kupi crvenu, i slično, ali je htela da upravlja svime. Svađa je nastala kad smo prikazali spisak gostiju za svadbu. Ona do trećeg kolena bez ijednog izostavljenog ima 37 gostiju, a ja imam samo prvog kolena duplo više. Tražila je da skratim spisak i da izbacim iz gostiju ljude koji su mi isti stepen srodstva. Kažem ok, zvaćemo do drugog, onda i ti izbaci svoje treće, ona ni da čuje. Kome god sam rekao ne mogu se načuditi da ona sebi daje za pravo da bira goste s moje strane i da ja trebam birati između ljudi koji su mi isti. Shvatio sam da ona želi svime da upravlja i da sa njom nema dogovora. Brak bi mi bio pakao. Raskinuo sam. Onda joj nije ništa smetalo, ali sam shvatio da je to zatišje pred buru i da sa njom nema budućnosti. P.S. Ona je htela svadbu. Ja sam bio spreman i na samo venčanje bez gostiju.
Bilo je to prije dvije godine, nisam dva mjeseca jela užinu kako bi od tih novaca kupila svojima poklone za Božić. Kupim poklone, trčim na bus ali ne stignem na njega... Sjednem na klupu cijela tužna i živčana odjednom krene kiša. Sjedim i dalje nemam snage dignut se da se zaštitim od kiše kad odjednom prilazi mi jedna cura sa čokoladom sa riječima "promatram te već neko vrijeme izgledaš mi tužno pa evo ti čokolada" i ode.. Već dvije godine se prisjećam tog događaja i nevjerovatno je kako ti neke sitnice mogu uljepšati dan..
Oženjen sam, a moja kuma je lepa i zgodna, dok je moja žena prosek. Mnogo se ložim na kumu.
Ja nemam riječi koliko je moj momak posvećen našoj vezi. Bukvalno ja mogu ništa da ne radim, a on će sve. Svaki dan mi daje do znanja da se na njega mogu osloniti i biti sigurna da je tu, pamti svaki datum i detalj. Dragulj. Gleda me kao kraljicu.
Nisu mi jasni ljudi koji imaju 30 godina i dalje žive sa roditeljima. Pričajte šta hoćete, osoba od 30 godina mora da bude karijerno, finansijski i stambeno stabilna.
Jako mi je bitno da se potencijalna devojka "muva" samo sa mnom. Ukoliko primetim da postoji još kandidata automatski se isključujem iz "borbe". Ako smo na neki način u istoj sredini možemo biti prijatelji ili poznanici samo. Smatram da posle par viđanja ili dopisivanja treba da odluči da li želi nešto više. Možda grešim, ali ne mogu prihvatiti da se takmičim sa drugima. Ili hoće mene ili hoće nekog drugog. Ako vidim da postoji dilema to znači da nije za mene, a isto tako i da ja nisam dovoljno spreman da se borim za tu devojku.