Kajem se što sam ikad rodila dete ovako mlada. Da mogu da biram, nikad to ne bih uradila, ni mlada ni kao starija. Nikad nisam imala konekciju sa detetom, oduvek sam ga smatrala i i dalje ga smatram teretom, ali mu to nikad nisam pokazala. Uvek sam tu za njega, ne vičem, ne bijem ga, ima sve što poželi i što mu treba, ali sutradan i da ode od mene, biće mi apsolutno svejedno. Ne, nije postporađajna depresija, samo mi je bilo žao da abortiram jer je moje, eto.
Udata sam, drugo dete na putu. Volim svog muža, i on mene. Ali prošlo leto sam stupila u kontakt sa dečkom koji mi je morska ljubav od pre 7, 8 godinama. Godinama sam ga vidjala ali između nas nije nikad bilo ničega. Sad, kad smo u kontaktu, imam jaku želju da se vidim s njim i da makar popijemo kafu ali plašim se da, sa moje strane, ne bi moglo da ostane na tome.. možda ćete reći da ne volim muža, ali prosto sada samo maštam o tome kako bi se ljubila s ovim morskim na plaži..
U mom susjedstvu je živio jedan dečko kojeg poznajem od malih nogu, no nikad pretjerano nismo pričali. Tako smo se jedne večeri sreli u klubu i ušli u priču. Ponudio se da me odveze kući i pristala sam. Sjedili smo 3 sata u njegovom autu i pričali o svemu i tako mi se sutradan javi i opet smo se našli. Oboje smo shvatili da si pašemo, ali trenutno nismo za ozbiljan odnos i tako uđemo u kombinaciju koja je trajala mjesecima i bilo je super. Jedne večeri se napio i došao mi pred prozor. Počeo je vikati, dozivati me i svi su izašli na prozor. Drao se kako mu se previse sviđam da bi samo imali sex, da želi sve sa mnom. Nisam znala što reći od sramote pa sam samo zatvorila prozor, a njegov brat ga je pokupio da više ne sramoti ni sebe ni mene. Nakon toga su me svi čudno gledali, ali smo ipak nakon par mjeseci ušli u vezu i zaista nam je predivno, ali su me svi osuđivali jedno vrijeme.
Imam 26 godina, uvjek sam vodio računa generalno o sebi. Treniram, radim, uvjek imam prilike da fino zaradim, volim da čitam i većinski sam ispunjen. I kao takav imao sam iskustva sa pristojnim brojem žena, ono što sam primjetio kao crvenu zastavu je "ljudi ako nema oca ili nije dobra sa ocem bježite kao muva bez glave koliko god se ona trudila da se promjeni". Svakako većina njih zna da očekuje od muškarca svašta ali nije nikad naučena šta ona treba da doprinese zato i jeste zamjeniva...ali ovaj tip bez oca je po mom mišljenju bez popravke. Čista propast muškarca koji pokušava nešto zrelo da gradi.
Dopisujem se s čovekom pola sata. Dakle, ukupno. To nam je bio prvi kontakt. Već sam se spremala za spavanje, pa sam najavila da neću dugo biti dostupna to veče i ostavila telefon sa strane da odmorim oči od ekrana. Stiže jedna poruka, pa još jedna, pa poziv, iako nismo prethodno nikad razgovarali... Zvonilo je i zvonilo i zvonilo. Odmah zatim glasovna poruka, još jedna, onda obična poruka. Uzela sam telefon, blokirala kontakt i legla da spavam. Ako je tako izgledala komunikacija s njegove strane posle manje od 40 minuta, možete misliti kakve bi mi doživljaje priređivao nadalje. Inače je po sopstvenom priznanju: veoma posesivan. Nije crvena zastavica nego crveni barjak. Iskustva sa psiho likovima nažalost imam dovoljno, pa slučajeve brzo prepoznam, a nova loša iskustva u životu mi nisu potrebna. Posebno ne ova koja mogu lako da sprečim.
Celo svoje detinjstvo i teen period ja nisam kupovala garderobu, nego mi majka kupi, jer je zarađivala. Otac mi da hiljadu, dve dinara i to je! Majka u radnjama kupi šta se njoj sviđa, to donese. Jednom kao dete sam je pitala da mi kupi nešto, rekla je: nemam pare, drugi put. Više joj nisam tražila. Nisam imala džeparac da razvijem svoj stil. I kad bih kupila nešto, mama bi dramila, kao šta si ovo kupila, bacila pare?' Tako da sam nosila od onog što mi kupi ono što mi se sviđa, tipa 2-3 stvari sezonski. Danas imam svoj novac, gradim svoj stil, a ona kaže: jao, kako lepe stvari kupuješ... Da, mama! Da!
Kad sam ga pitala kako vidi našu vezu u budućnosti i da porazgovaramo on mi se smejao u facu. Nakon raskida je pričao kako je shvatio i želi da podignemo na viši nivo i kako se samo on šalio i bilo mu slatko jer sam se ja tad iznervirala i skoro zaplakala. I onda je tužan jer je on tako šaljiv a ja nisam po njemu shvatila da ustvari on je prvi i više od mene želeo zajednički život. Ti sad idi pa se sa nekim tako šali.
Došlo je vrijeme da muškarci više nisu muškarci, nego su veće žene od samih žena. Pasivni su, čekaju da im žene prilaze, da one njima ugađaju, da im se uzvrati na svaki minimalni napor, uvredljivi su, a često i histerični. To su sve primarno ženske osobine koje su kroz cijelu povijest pripadale ženama. Danas naći muževnog muškarca na što se misli da je aktivan, da je zaštitnik, da ima cilj, da je racionalan i da nije histeričan i dramatičan, to je postala iznimna rijetkost. Ko će znati je li do odgoja, do hrane, načina života, već znanstveno dokazanog pada testosterona ili svega zajedno. Takvo trenutno stanje muškaraca ni njima ni ženama ne ide u prilog, jer u vezi svakako nema mjesta za dvije žene.
Nikada ne bih plaćao piće, večeru ili bilo šta devojci s kojom nisam u ozbiljnoj vezi bar. Na prvim dejtovima plaćamo svako svoje, i baš me briga što će sad ovde da me osude, ali kod mene takve stvari moraju da se zasluže.