Živimo i radimo 30 godina u Grčkoj, nasledili smo kuću na obali mora od pokojnog svekra koji je Grk. Muž želi da ga proda i renovira napuštenu kuću njegove majke u nekom selu na Fruškoj gori. Sad kad su deca otišla svojim putem i stvorila svoje porodice, umesto da uživamo na obali godinama on bi da čuva koze na planini. Nekako nam je priča o Srbiji bila daleka budućnost, plan za penziju i odlazak da se čeka smrt i umre. Ne osećam da je došlo to vreme a muž se ponaša kao da mu je 80 godina, a ne 55.
Svojim najvećim životnim uspjehom smatram to što sam se udala za svoju prvu ljubav iz srednje škole. 14 godina skupa i volim ga svakim danom više. Bude tu svađa i nesuglasica, ne živimo život iz filmova, romantični smo kad stignemo biti, ali nikad niti jedno nije pomislilo da se rastanemo ili da se ne volimo. Drugo dijete je na putu, a on je najbolji tata i muž. Ponosna sam kako ga ćerka voli i gleda, a sin će biti sretan da ima takvog oca. Volim te i nadam se da ćemo doživjeti duboku starost zajedno. Neka mi te Bog čuva, zbog tebe vrijedi živjeti ovaj život💙15.10.💙
Bila u nekoj krizi, neki period kada mi je sve išlo loše. Prekid duge veze, gubitak posla, roditelji bolesni. Zamolim drugara iz detinjstva, komšiju koji je uvek govorio da sam mu ko sestra, da proba da mi nađe neki posao bilo kakav jer je na nekoj funkciji u gradu. Rekao je hoće-hoće. Ne, nikad nije. Više nikad se nije javio. Obrisao me sa instagrama, blokirao pa odblokirao da ispadne da se ne pratimo. Ja sam posao našla, život se nekako sredio, ali mi je smešno i neverovatno kako ti bog pošalje nepriliku da go*na isplivaju. Hvala mu.
Malo pre sam imala diskusiju sa mamom. Par puta godišnje sam odvajala sa strane garderobu koju više neću nositi i stavljala na humanitarne licitacije. Garderoba je kao nova i bilo mi je glupo da bacam a tako mogu i pomoći nekome. Jedna koleginica sa posla konstantno je kukala i govorila kako je jadna, kako nema para i bilo mi je žao i počela sam tu garderobu da prosleđujem njoj, do sada vrednost toga je više stotima €. Juče sam odvajala opet garderobu i odlučila da ne želim davati nekome ko jedva izusti hvala, ja ne očekujem nikakvu korist niti me je neko terao ali ne želim nekome ko komentariše mene negativno davati. Mama je tu uskočila i rekla nema veze daj joj, šta te briga kakva je. Kada sam rekla da je počela bukvalno da grabi kad joj donesem i da većini kuva kafe a da mene nikad ni iz kulture nije pitala a nije naravno u obavezi zašto nekom detetu ne bih pomogla.
Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba. Sjećate se toga? Imam 33 godine, za mene je to i sad laž kao i tad. Osnovnu i srednju školu ne bi ni najgorem neprijatelju poželio. Dan danas imam noćne more vezane za taj period. Živim svoj život, oženjen sam.... Ali i sad imam tremu pred početak nove školske godine.
Koleginica prestala da komunicira sa mnom i da ide na pauze. Pre toga na pauzi pričamo i ona meni kaže da sam papučar jer uglavnom peglam svoje stvari. Ja ne odreagujem na to ona nastavi da lupa i ja joj kažem "Vidi, tvoje mišljenje mi nije relevantno. Dođeš jednom dva puta nedeljeljno skoro pa uplakana, muža stalno ogovaraš, vaši se ne podnose međusobno, vas dvoje se ne podnosite, ne znam što ste u braku. Ja jedva čekam da dođem kući da zagrlim svoju Tašu, a ti posle posla stalno izmišljaš obaveze da ne odeš kući". A sve je bukvalno tako, i ona prestane komunicirati, naljutila se. Mislim se "kome ti daješ savete".
Kad smo išle u grad u srednjoj školi, nikad ništa nisam kupovala jer nisam imala para. Nekad me neko časti, ja nemam da uzvratim. Na faksu me časti drugarica u izlasku, ja opet nemam. Sad lepo zarađujem i čašćavam koga kad stignem. Ali mi je žao što ne mogu da dođem do tih drugarica da im vratim, da ne misle da sam ih koristila, stvarno nisam imala...
Jedan dečko mi se javio na ig-u. Iz pristojnosti sam odgovorila i zahvalila se. Nastavio je konverzaciju i stvarno mi se učinio kao kul osoba, poklapali smo se skroz. Dogovorili smo se posle par nedelja dopisivanja da se vidimo. Ja sam ga čekala u kafiću i gledala okolo, jer je kasnio. Pomislila sam možda je tu, ali me nije prepoznao, jer je nasprem mene sedeo lik visine oko 190, mršavije građe i crne kose kao on. Zovem ja njega jer stvarno nema smisla, čekam ga 45 min, popila već jednu kafu. U tom trenutku sedne naspram mene lik smeđe kose, visine oko 170 i malo puniji i kaže "izvini što sam malo kasnio, čekao sam da mi operu mečku". Zanemarim ja to, iako je ružno što me je lagao. Ali nisam mogla da zanemarim to što je došao i bacio ključeve na sto samo što me gađao sa njima nije i digao jednu nogu na stolicu, a drugu na sto i ponašao se prema konobaru kao prema stoki. Platila sam račun, pokupila se i otišla.
Kupili smo stan u zgradi u kojoj živi kolega s kojim se ne podnosim. Tu je bio najpovoljniji u tom trenutku, a i nisam uopšte razmišljala o kolegi tada. Dešavalo se da kada parkiram auto i ostane prazno parking mesto do mene, kolega obavezno parkira auto ali tako da ne mogu da otvorim vozačeva vrata. Mnogo puta sam mu na poslu skretala pažnju na to, nekad sam ga zvala i privatno da mu kažem da pomeri auto pa je posle na poslu pričao kako ga zovem i uznemiravam i da ga zovem na privatna druženja. Sledeći put kad je to uradio pozvala sam policiju, a pošto on tada nije bio u gradu nije mogao da pomeri auto odmah, pa je intervenisao i pauk. Platio je i kaznu i pauka i od tada me i na poslu izbegava a vidim i da ne parkira više tu iako ima slobodno mesto. S budalama moraš da budeš još veća budala da bi ti se skinuli s grbače.