Bile smo prijateljice sve dok se nije udala i rodila dete nisam znala da je svadba ujedno i sahrana našeg prijateljstva.
Nakon 7godina dobila sam posao u top firmi. Mislila sam da nikad neću dobiti novu priliku. Nadam se da će sve biti dobro. Umirem od sreće i želim vam se zahvaliti što ste mi tu mnogo puta pomogli savjetima.. Odlučila sam da ću uspjeti iako me oprala trema i strah. Držite mi fige! Volim vas🥺🥺❤️
Radoholičarka sam i kako sam došla na novo radno mesto gde se samo ispijaju kafice, ogovara, podmeću jedni drugima, ti ljudi mene gledaju kao najvećeg krvnika, jer jel'te samo bih da radim i da gledam svoja posla, jer nisam iz priče "rekla-kazala". Iako sam taj posao mnogo želela i trebala da dobijem šefovsku poziciju, sutra pišem zahtev za raskidanje radnog odnosa, ne želim da radim sa takvim ljudima.
Imam osjećaj da mi je dečko zaljubljen u drugaricu koja je udata. Često počinje njeno ime, uzdiže je, pa čak i on koji „nije ljubitelj kolača „moje nikad nije ni probao, njene obavezno pojede, uvijek se smije u njenoj blizini itd…. Kad god nas pozovu da dođemo (bilo to odmah nakon smjene) ne smijem ni spomenuti da sam umorna i ne mogu, inače je svađa. Poziv se njihov nikada ne odbija. Jesam ja luda možda, da li pretjerujem??
Živim s dečkom 2 godine. Generalno nije loš, nije konfliktan, smiješan je.. Ali mi nikada nije rekao lijepu riječ, cvijeće sam dobila jednom i to sam ga morala moliti. Ja nisam zahtjevna, ne tražim skupe poklone, izlaske, skupe restorane i ne znam šta. Hoću da mi kaže da me voli i da me cijeni. Da ga ne moram ja prva uhvatiti za ruku. Da ne pusti on prvi dok se grlimo. Želim da pohvali moju hranu. Da primjeti to što sam cijeli dan rintala po stanu. Želim da mi kaže da sam pametna. Želim da me iznenadi s nečim. Da mi napiše lijepu poruku, da mi pusti pjesmu koja ga podsjeća na mene... Bilo što bih prihvatila ali nikad nisam dobila ni mrvice toga a toliko mi to treba. Duboko u sebi ga želim ostaviti ali uvijek odustanem jer "nije loš", ne vara me, i ugodno mi je s njim. Ali to nije dovoljno i znam da zaslužujem bolje jer zaista dajem sve od sebe, kuham, spremam, plaćam režije, plaćam večere, pazim na njega, govorim mu lijepe stvari, uvijek sam uz njega, pazim da mu nikad ništa ne fali..
Sve što vidite na društvenim mrežama je laž. Ljudi se slikaju danima da bi izbacili jednu jedinu sliku na kojoj su dobro ispali; slikaju šta su jeli i pili da pokažu da mogu da priušte kafiće i restorane; puće se i poziraju da bi bili dopadljivi suprotnom polu; objavljuju slike sa jednog putovanja godinama da bi ostavili utisak da su kozmopolite avanturističkog duha; svi slave rođendane i druge proslave u punom sjaju, makar nemali hleba da jedu, jer su to videli od drugih i jer je popularno; na slikama su porodice nasmejane i zagrljene, a u stvarnom životu niko nikog očima ne može da vidi, niko ni sa kim ne razgovara, vlada fizičko i psihičko nasilje, razvodi, alkoholizam, kocka, narkomanija, zatucanost, nemaština, nezadovoljstvo i očajnička želja da budu prihvaćeni. Ljudi koji su sebe prihvatili onakvima kakvi jesu se time ne bave. Negde su napolju, van svega, i žive život.
Ne vjerujem u muško-ženska prijateljstva, osim u slučaju kad je netko od njih homo. Imam loša iskustva. Dosta prijateljstva mi je propalo jer sam se zaljubila, ili bi se oni zaljubili, ali nikad nije bilo obostrano. Bivši me prevario sa svojom dobrom prijateljicom, a drugi bivši je priznao da je spavao sa svojom prije naše veze. Te cure su obje bile u vezama kad se to dogodilo. I uvijek sam imala osjećaj da me te prijateljice gledaju kao neku konkurenciju. Ne treba mi ovo u životu.
Ne mogu da smislim drugara koji ima 38 god, a tolika je stipsa da to više nema kud. Nema devojku jer nijednoj neće da plati kafu, što bi. Kad izađe sa nama naruči pivo i onda nam kaže da je zaboravio novčanik. Kad ga pozovem da mi pravi društvo na nekom putu, traži da mu platim dnevnicu iako ga ne zovem kad je radno vreme. Otišli na neki izlet pa u kafani svi mi sa ženama, decom naručili hranu za sve nas, za decu. On je 5 sati sedeo i čačkao tel, a popio je samo čašu vode, jer ga "majka čeka na večeri". Što je najgore, radi u poznatoj, odličnoj firmi i ima odličnu platu, ali prosto takav je.
Uopšte mi nije jasno zašto dostavljači hrane, očekuju neki bakšiš, razumem da po neko želi da ostavi kada je u mogućnosti ili ako je bilo problema u vezi narudžbine ili nešto slično, pa je dostavljač sve to sredio. Ali ovako na samo donošenje čime je on tu zaslužio bakšiš? Druže plaćen si toliko i toliko za taj i taj posao, isto kao i svi mi koji radimo. Nije to bila neka "izvanredna usluga i opsluživanje" kako bi recimo bilo u restoranu ili kafiću...
Ne mogu da spavam s dečkom ako ne osećam hemiju. Može da bude sav "kako treba" i fizički i psihički, ali ako nema hemije, ne mogu. Osećala bih se kao da radim nešto na silu.