Kada sam rodila treće dete odlučili smo suprug i ja da napustim posao i budem kući sa decom, jer on jako dobro zarađuje. Sada su nam deca porasla, a ja nemam uopšte godine rada iza mene, nikakva primanja. Nemam nikog od mojih, ništa nasledila nisam, nikakvu imovinu, čak i da me suprug prevari ili ostavi, ne bih imala gde da odem. Deca su ionako više vezana za njega, bez obzira koliko god ja više vremena provodila sa njima, jako je dobar otac prema njima, zato kažem čak i u slučaju razvoda da bi oni bili sa njim. 10x je lepši i zgodniji od mene, može da bira ženu sutra sebi koju poželi. Čak i da me tretira kao robinju i služavku, morala bih da ćutim, bukvalno nemam kud. A opet, posle 25 godina zajedničkog života, nisam čula od njega ni jednom da je povisio ton, ni jednu ružnu reč mi nije rekao. Često mi kupuje poklone, vodi nas sve na razna putovanja. Sinoć mi je rekao da ne zna kako bi mogao da živi da mene nema. Nekad se zapitam čime sam ja to zaslužila ovako divnog supruga❤️
Ne uklapam se u kalup današnje devojke koja je momcima poželjna. Nemam nokte, nadogradnju, trepavice. Ne kupujem uske suknjice, štiklice i kratke majice, više preferiram neku opuštenu varijantu. Ne koristim previše šminke jer ne želim da sebi menjam lični opis, samo stavim malo maskare i sjaja za usne kada se sređujem. Ne zanimaju me površne stvari, izlasci, prolazne veze, društvene mreže i ostalo. Samo želim nekoga ko će me voleti i ovako “običnu”. Nekoga kome ću moći da posvetim svu svoju ljubav.
Nakon dugih 7 godina borbe za potomstvo suprug mi je rekao da mu se gadim jer sam rodila.
Prestanite govoriti muškarcima da idu na terapiju, psiholozi su za žene a ne za muškarce…
Muškarcu može pomoći samo dobar trening, boravak u prirodi i podrška od žene, da mu nekad dođe i kaže bravo i hvala ti….
Terapije su gubitak vremena doslovno posebno ako ste vani i terapeut vam neki švabo koji nema 10% životnog iskustva kao mi.
Čula sam par puta da kažu za mene da sam uobražena, ali se ja ustvari borim sa depresijom godinama i stalno ćutim, nisam komunikativna. Baš mi je krivo ☹️
Zavidim ljudima kojima je servirano gotovo sve. Lijepo je kad čovjek sam stekne i zaradi, nema šta.. ali mi je muka od pomisli da ću za sve u životu morati dobro da se pomučim. Voljela bih i ja da mi se desi nešto lijepo bez muke.
Momak se počeo dopisivati sa mojom tadašnjom djevojkom, kao prijateljski. Ona i ja smo imali problema u vezi, nismo se svađali ali nismo mogli da nađemo zajednički jezik za neke jako bitne teme. On se kao prijateljski javio i savjetovao je da je u pravu i govorio preko tastature kako ona treba djelovati. Kada sam shvatio, rekao sam da prekine svaki kontakt sa njim. Naravno, nije htjela, bio je prekid i na kraju je završila u vezi sa njim. A znate šta, sada isti taj lik ima isti problem sa istom tom djevojkom. Sve je bilo apsolutno isto osim toga što to nisam više bio ja. Toliko.
Sa sadašnjim mužem imala sam period raskida, kada smo se pomirili niko skoro nije ni znao, bili smo u vezi još par meseci i ostala sam trudna. Na poslu nikome nisam pričala jer tamo ti niko dobro ne misli i samo sam otišla na trudničko. Kada sam se vratila odmah su krenula ispitivanja kako to odjednom, zašto niko ništa nije znao gde sam kratko i jasno odgovarala da nema potrebe da bilo koga zanima moj život van posla. Starija koleginica koja sebi daje za pravo da sve mora da zna uvredila se kada mi je njeno ispitivanje dojadilo gde sam joj rekla da sam vezala muža za radijator i silovala ga dok se nije desila trudnoća. Sad me više ni o čemu ne ispituje, komunikacija nam je isključivo poslovna, meni je super a vidim da je njoj krivo što nema povoda za tračeve.
Moja obitelj i ja smo bliski. Odrasli smo s puno ljubavi i pažnje, naši roditelji su se uvijek trudili da ne osjetimo kada nešto nemaju ili ne mogu. Kada smo odrasli, svima su nam pomogli financijski da stanemo na svoje noge, plaćali kirije i račune, između ostalog su nas izdržavali dok nismo završili fakultete. Sad kad radim i zarađujem, uvijek dio novaca ostavim za njih ili im kupim nešto. Moje prijateljice se čude, kažu da su me rađali da se brinem za njih u starosti. Ne, samo volim svoje roditelje, zahvalna sam na svemu što su učinili za mene i mislim da sada kad oni žive od male penzije i ne traže ništa, mogu uletiti sa sto eura mjesečno ili nekim poklonom, kako bi i oni mogli normalno i dostojanstveno živjeti.
Moji roditelji su mene dobili sa 19 i 24, a sestru 5 godina kasnije. Želeli su decu nismo se slučajno desile, nego željeno. Tata je uvek bio taj koji je jurio bolji život i pare, a mama ta koja se brine o nama.
Tata jeste u jednom momentu zaradio izuzetno veliku sumu novca i novac ko novac- potroši se.
Uglavnom od kako se desio taj novac počeli su da pokazuju kao da mrze sestru i mene. Kao da im je samo stalo do njihovog života i da nas dve ne postojimo više. Mi ne izlazimo iz kuće, ne putujemo, ne živimo nikakav luksuzan život a oni samo pričaju o tome kako im mi trošimo pare.. ne daju nam da vozimo auto jer smatraju da je to prevelik luksuz za nas, na more nismo otišle ne pamtim. I uglavnom na kraju je tata izjavio da se kaje što je decu dobio toliko mlad jer nisu imali vremena za sebe. Pazite šta želite, jer evo mi sad sedimo povređene i užasno se osećamo.