Žao mi je što me muž svojom nepažnjom samo udaljava od sebe. Pričala sam sa njim šta bih volela da se promeni, malo više nežnosti i dodira, poneka sitnica iznenađenja makar za godišnjice. Ali ništa... Ne znam kako da doprem do njega i koliko ću još tolerisati, gasim se lagano.
Išla sam u osnovnu školu u manjem gradu. U moje vreme vrhunac "nasilja"je bilo sprdanje sa drugarima iz razreda koji žive na periferiji grada, kao mi smo iz centra a oni dolaze busom ili pešače do škole pola sata. Posle dosta godina sretnem na fakultetu tog jednog druga. Studira i radi u struci u stranoj kompaniji, lepo izgleda, vozi dobar auto. Jednom me pokupio sa stanice pa smo zajedno išli kući i ponudio mi da se javim kad god idem kući. Tako smo se nekako u druženju smuvali. Bila sam se baš zaljubila i samo odjednom lik raskine sa mnom. Razlog: hteo da se osveti zbog sprdanja iz osnovne. Koji kompleksi. Pa i mene odrasli ljudi sprdaju jer sam iz unutrašnjosti pa živim i dalje. Ne mogu da razumem da neko vuče traume zbog smešnog zezanja u osnovnoj.
Četvrta generacija fakultetski obrazovanih sam u porodici. Inženjer sam elektrotehnike, a u školi sam uvek imao četvorke ili petice iz srpskog. Ovo moram da naglasim jer će odmah da me optuže da sam neobrazovani seljober od primitivnih roditelja. Elem, bez obzira što sam obrazovan i što znam pravopis, živo me zabole da ga upotrebljavam po pravilima. Znam da se pravilno kaže "trebalo bih da" umesto "trebam da" i sl. ali govorim i pišem kako mi je prirodno, kako većina našeg naroda i govori. Jezik je živa materija i neka ima standardizacija, ali pustite ljude da kažu kako se u njihovom kraju govori vekovima. Idu mi na yaya ovi grammar nazi što znaju enklitiku, palatalizaciju i sline nebuloze, a obične instrukcije ne umeju da shvate kada kupe neki uređaj/nameštaj što sami treba sa asembluju. NEznam što ste tako dosadni. TrebamO vas sve ignorisati jer vaše jezičke zavrame svakako nisu znanje koje će spaSti svet, niti je iko dinara od toga zaradio.
Jednoj koleginici na faksu je probilo. I da svi su se smejali i poneki krišom slikali. Čak ju je jedna koleginica namerno digla sa mesta da kao ide i zove asistenta da im nešto pomogne jer su bili u istoj grupi. Čak su prvi primetili to i namerno to uradili da bi i svi ostali videli šta joj se desilo. Koleginica je bila stidljiva i svi su je stalo ogovarali i smejali su joj se. Baš mi je bilo krivo da sve to posmatram.
Nisam pozvao baku na svoju svadbu - njoj preko 85 godina, jedva hoda, problemi sa probavom, a vjenčanje u Splitu na 40 stepeni.
Pola rodbine se na mene naljutilo što je nisam pozvao, jel mi trebala tamo dobit sunčanicu ili moždani ili šta?
Radim kao savetnik u jednoj banci. Juče je došla porodica, majka, otac, sin i ćerka, da ćerka podigne kredit. Kaže mi treba njenom bratu da kupe stan on i njegova žena i 2 dece. Da on ne bi dizao kredit, da oni imaju, njoj ionako ne treba ona će se udati jednog dana, ali bratu treba, muško je. Objasnio sam joj da to nije baš najbolje, ali ona kaže mora, jer ako ne uradi tako isteraće je majka i otac iz kuće, a nema gde. Nisam smeo da kažem ništa zbog posla, ali kao otac 2 ćerke mi se srce cepalo. Nemojte biti takvi 'roditelji'.
Tek sam počela da radim i dobar deo plate trošim na sebe. Mogu tako, a i zadovoljstvo mi je da se častim kad sam već zaradila. Neki mi prebacuju koliko trošim, pa kako sam kupila skup parfem itd. Ne mogu da shvatim te komplekse.
Imam dete sa autizmom i život mi se raspada. Od braka mi nije ostalo ni b, od živaca još manje. Prijatelja ni na vidiku. Kad neko kaže da je dete sa razvojnim problemom blagoslov, tačno bih ga preko usta udarila.
Ne znam zašto neki misle da su neudane žene jadne i nesretne. Imam svoj novac, slobodu, nitko me ne nervira, volim živjeti sama, volim raditi što želim i kad želim. Ako upoznam nekog za vezu, onda super, a ako ne, nije kraj svijeta.
Ne mogu da razumem svoje roditelje koji ne podnose uspeh svog rođenog deteta samo zato što sam otišao od kuće. Pri tom nisam otišao Bogu iza nogu, i dalje živim u Srbiji svega 240km od rodnog grada. Iako redovno posećujem grad i prijatelje koji volim mojima smeta što putujem po svetu, kupujem automobil, motor, vikendicu. Smeta im što večeram u restoranu, renoviram kuću i slično. Ne bavim se ničim ilegalnim, vredno radimo sa suprugom sopstveni biznis ali bukvalno šta god da uradim njihova reakcija je loša. Godinama ih ubeđujem da izvade pasoš, želim da svi skupa odemo na letovanje. Sve ja pokrivam naravno ali ne ne i ne. Situacija je bezbroj, zovem majku kažem idemo na vikend reakcija je "dobro ako morate". Kažem ocu menjam auto, uzimam to i to reakcija je "za taj novac ja bih kupio 10automobila". Hoću da ih opustim, da ih izvučem iz stana u kom sede po ceo dan i sve im smeta ali ne uspevam.