Sin od 17 godina ima stravičan problem sa agresijom i temperamentom. Dovoljno je da mu kažeš nešto što mu se ne dopada, nasrnuće na tebe, fizički jedino na mene i supruga još nije nasrnuo, ali zato verbalno i te kako zna da nas uvredi jer baš ima prljav jezik. Sve smo probali i ne vredi, lekove, psihijatri, razgovori sa stručnim ljudima i ništa nije uspelo iako su nam mnogi rekli da smo možda mi negde pogrešili, ali ne znamo i dan danas gde, jer smo mu pružili sve što je hteo i nikad ton nismo povisili na njega. Kada je našao devojku mislili smo da će se smiriti, da mu možda fali ljubav, ali ne, jednom se gadno posvađao s njom i za malo da je prebije pred nama, jedva smo to sprečili i pripretila sam mu da ako ovako nastavi da ću ga strpati u ludnicu. Posle nekog vremena saznamo od komšija kako im on često ulazi u dvorište tako što preskače ogradu, hrani i miluje mačke koje su ulične, odlučili smo da jednu od njih usvojimo i evo mir traje već 4 meseca, nadam se da je sve gotovo.
Nisam znala da će mi ovoliko teško pasti vidjeti roditelje da su ovako ostarili. Samo da mi još požive…
Muž se ljuti kad kažem da ne želim drugo dijete, pošto smo ranije rekli da želimo dvoje. Iskreno ne mogu ponovo da prolazim kroz sve ono, beba se i sa godinu dana budi svakih sat vremena noću, hronično sam nenaspavana i iscrpljena, a on svaki slobodan trenutak ide da pomaže svojim roditeljima oko nečega. Inače su oboje zdravi, imaju po 50ak godina i generalno su sposobni. Kad mu to kažem, sve je u fazonu naljutiće se ako im ne pomognem. A ja se neću ljutiti što neće da bude sa bebom makar sat vremena, da malo odspavam???
Oduvek sam kuvala, a muž je prao sudove. Posle je deci plaćao da oni operu umesto njega, a sad je kupio i mašinu za pranje sudova. Mislim da bi ja sad trebala da platim kuvaricu i čistačicu da obave i moj deo posle. Predložila sam mu da platimo neki ženu da bar očisti kuću par puta nedeljno umesto mene ali on ne želi da čuje za to. Deca su mi predložila da platim onda njega. On u čudu.
Krenula sam u veoma lepu i ozbiljnu vezu sa momkom sa kojim sam se neko vreme viđala tu i tamo. Volim ga neopisivo. Ostala sam trudna. Sad nismo baš planirali. Imali smo u planu da malo uživamo zajedno i samo jedno u drugom, izlazimo, putujemo i slično. Možda ružno zvuči, ali sad baš želim da budem samo sa njim, ne želim odmah u tolike obaveze oko deteta. Možda bih abortirala, a nekad sam bila isključivo protiv toga. Ali opet to je plod naše ljubavi... i imam 29 godina.
Moj otac misli da je uradio ispravnu stvar i od mene napravio skromnu osobu jer je na mene trošio samo onoliko koliko je morao, dok sam odrastala. Istina je da me srce zaboli kada pogledam iza sebe i ne mogu da se sjetim da mi je ikada ispunio neku želju i kupio mi nešto da me obraduje, kao što očevi znaju, dao mi nešto novca da kupim sebi neku šminku ili neki finu odjeću, nigdje nismo izlazili kao porodica i družili se jer je njemu to sve bespotreban gubitak novca i vremena. Pri tome nije bilo stvar u tome da nema, nekada je zarađivao manje a nekada više, ali nismo bili siromašni. Mislim da nije u redu djetetu uskratiti sve što ga usrećuje samo da ga ne bi razmazili, jer će onda, ovako kao ja, kasnije u životu imati bolnu ranu kada pogledaju na svoje djetinjstvo i shvate da nemaju urezano ni jedno sjećanje na roditelje koje ih usrećuju nekom sitnicom koja njima znači. Nije sve u prokletom novcu i štednji, mislim da za lijepe uspomene vrijedi dati koji novčić.
Brat zahtijeva od mene da se odreknem nasljedstva u njegovu korist. Kaže, on ima četvero djece a ja nisam čak ni udata. Neću se odreći ni centimetra, uzet ću sve što mi pripada a što se mene tiče, takav mi brat i ne treba.
Tri dana pre svadbe, šminerka mi je otkazala šminku, razlog je bio i više nego opravdan, tako da se ne mogu ljutiti. Ipak, naravno da sam bila očajna u tom trenutku i požalila sam se rođenoj sestri. Da je situacija bila obrnuta, ja bih sama rekla da ona uzme moj termin, ako je već takva stvar. Ona mi je samo rekla, ma ajde staviš malo pudera, maskare i labelo i to je to. Iako sam znala unapred odgovor, nekako sam je pitala da mi ustupi njen termin, na šta je ona samo rekla pa zar da ti dođem na svadbu kao košarka. Na kraju mi je kuma ustupila njen termin, i sve je bilo kako treba. A kumu nisam ni pitala, sama je rekla uzimas moj termin kod te i te šminkerke. Igrom slučaja, kuma i sestra su imale termin u istom salonu, pa smo se nas dve srele tamo. Ne znam, ali činilo mi se da joj u očima vidim bes jer ću ipak imati profi šminku. I da, šminka je sitnica i naravno nebitna za moj brak, ali tada sam shvatila da je sestra obično samoživo i ljubomorno đubre.
Danas sam sreo dečka malog cigana u parku pitao me je čiko imaš 20 din da jedem ja sam izvadio novčanik i dao mu 1000 on je sav srećan otišao u pekaru i kasnije sam ga video u ćošku zgrade kako deli mlađoj braći hranu jako sam se lepo osetio tad.
Bio sam danas na groblju i jedna scena koju sam video mi je baš naterala suze na oči. Vidim dva čoveka (od 40-ak godina) kako stoje ispred spomenika sa limenkama piva, dok treća limenka, otvorena, stoji na samom spomeniku. Pomislio sam prvo da im je to neki drugar koji je skoro umro, međutim pogledam spomenik i vidim da je momak umro 2013., dakle pre 11 godina, i da je imao 30 godina. Pomislio sam koliko neko prijateljstvo može biti jako i iskreno, i kakav čovek neko treba da bude, kada mu drugari i posle 11 godina od kako ga nema dolaze na grob da popiju pivo sa njim.