Ne mogu da prestanem da mislim o devojci sa kojom zapravo nikada nisam ni bio. Kako da pređem preko toga ?
Ali šefica koja je mislila da ja kradem pare iz kase. Sve to ponašanje meni nije bilo jasno, dok jasno nije rekla da sumnja na mene jer jedino mene imaju kao zaposlenu. Rekla sam im da neću da raspravljam nego da pogledaju kamere. Kad su pogledali kamere videli su da njena mlađa sestra krade novac iz kase. Kapiram ja da poslodavcima nije lako, ali pre nego što optužite nekoga prvo se uverite u to, nađite dokaz.
Upoznali smo se na poslu, bila je to ljubav na prvi pogled, ja udata, on u vezi.. Nakon dvije godine priznamo jedno drugom osećanja i istinsku ljubav, on napusti vezu, ja probam napustit svoj brak.. Brak u kojem su problemi od prvog dana, u kojem više nema ni ljubavi, emocija, poštovanja, nema NIŠTA, samo svađe, i opstanak zbog dece.. Muž mi nije dao razvod, ucenjivao me sa decom, borila se i na kraju sam morala ostati u tom propalom braku.. ON mi predlaže da se viđamo tajno jednom mesečno, da zna da sam tu, tu uz NJEGA, i da oboje čekamo na našu sreću.. Ja nisam imala hrabrosti, odbijem sve predloge, prekinem sve kontakte iz straha od muža.. Danas, godinu dana nakon toga, on ženi moju kolegicu sa posla, rekao mi je "moje srce pripada samo tebi, s njom idem jer moram nekome da ispričam svoj dan, a tebe, tebe nemam.." Danas, danas su uništena 4 života. Dragi moji muškarci i žene, ako Vam neko traži razvod braka, ili prekid veze, pustite ih, i poželite im sreću, jer vi niste njihova SREĆA.
Imam probleme sa štitnom žlezdom, Hašimoto. Redovno idem kod endokrinologa i pijem terapiju. U posledenje vreme sam psihički loše, nisam radila par godina posle rođenja 2.deteta, pa nađem neki posao i posle nekoliko meseci ostanem bez njega (ne zbog mog rada, bili su zadovoljni) i osećam se nekako promašeno. Sad povezujem sve to sa štitnom, čitam da utiče psihički loše. A inače ima i drugih simptoma (proređivanje kose, osetljivost na hladnoću, gubitak libida..) Da li je još neko ima takva iskustva i kako je to rešio?
Moram nekom da se požalim. Djevojka sam u 30.godini i nisam se nikad udavala. Upoznala sam momka koji je nekad u svojim 20.godinama bio oženjen i ima dijete iz tog prvog braka. Taj brak je bio izvan naše zemlje, završen prije 6 godina. On to dijete ne viđa i ta bivša žena mu nikad nije dozvoljavala da vidi dijete. Evo već 6 godina nemaju komunikaciju, a djetetu je sad nekih 6 godina. Kao što rekoh ja se nikad nisam udavala i nemam hrabrosti da prihvatim njega s takvom prošlošću i ne znam kako bih svojoj porodici rekla za tu situaciju. Morat ću zbog toga da raskinem odnos koji već 2 mjeseca nazivamo vezom.
Tužno je to da su nam vidovi komunikacije nikad lakši, a deluje da smo svi dosadili jedni drugima.
Znam da ponekad mora biti tako, da se zaljubiš u pogrešnoga (tko je zauzet ili te neće), ali kad se to konstantno ponavlja i to godinama, a godine lete, kako ne biti ne-isfrustrirana? Upravo zato mi je dodijalo slušati to da kako svatko nekoga "čeka iza ugla" ili ono čuveno "naići će onaj pravi". Tko nema sreće, nema. A ja sam to doslovno još kao dijete osjećala da nemam sreće u ljubavi, pa bi mi se svi smijali u smislu kako sam još mala,mlada.. i tako evo skoro pa 30a i još nema "onog pravoga." Tako da... o čemu pričamo?!?!
Majka mog dečka provodi više vremena sa nama nego sa svojim suprugom. Dolazi 5,6 puta dnevno da pijemo kafu. Uglavnom upada bez najave.
Primetila sam da njoj posvećujemo više pažnje nego jedno drugom. Pre neko veče smo se ušuškali da gledamo film, ona je došla jer joj fali pažnja i društvo. Pričala sam sa njim o tome nekoliko puta, ali situacija se nije mnogo popravila. Bojim se da će me to udaljiti. Osećam da se hladim...