Počeo sam živjet sa djevojkom, užas, visi na mobitelu povazdan. Ja idem na posao, dođem, kuham, očistim, prebrišem. Jedva izvučem i odgovor šta hoće za jelo jer povazdan gleda videa i lista mobitel.
Imam ćerkicu koja ima selektivni mutizam od 4.godine. Sada ima 9. Stotinu stručnjaka smo posetili i dete nikako da se opusti i govori u vrtiću i školi. A kod kuće i na ulici je pričalica velika. Nikoga nikada nisam upoznala da je imao SM, da bi mi mogao dati savet iz iskustva. Kad je počeo da priča u školi isl. Ako je neko od vas, molim vas podelite sa mnom, očajna sam.
Napokon, nakon toliko suza i patnje za pogrešnim osobama sam pronašla moju srodnu dušu. Razlika je ogromna. Ljudi, verujte, za svako postoji po neko. Volite se i čuvajte ono što imate. Ako niste srečni u trenutku, ne brinite, proći će. :))
Počeo sam svoje pishičke traume da lečim muzikom svih mogućih žanrova, kupio sam najskuplje slušalice koje sam mogao da priuštim i jednostavno uživam u muzici, vozi me opasno... Preporučujem svima, muzika je spas.
Ne podnosim najboljeg prijatelja svoje cure.
Kad ga vidim muka mi je, jednostavno ga ne volim, ali znam koliko njoj znači pa se kontroliram.
Da, ljubomoran sam.
Imam problem sa verenicom oko broja gostiju na svadbi. Prvo mi je prosipala priču kako neće veliku svadbu, samo kumovi i tako to, a to je zato što nema koga da zove. Prvo smo se tu svađali danima, kao da se ja ništa ne pitam, hoće po njenom i nikako. Onda smo odlučili da pravimo, ali je izračunala koliko ima gostiju, negde oko 40, i kaže da isto i ja pozovem toliko, i da imamo malu svadbu. Rekao sam da ne želim svadbu od 500 ljudi, ali samo mojih gostiju imam oko 150, što je po meni sasvim ok. I ne, to nije neka rodbina koju viđam svake prestupne godine, nego ljudi sa kojima sam u kontaktu koliko toliko, da li iz škole, sa posla, treninga, komšije, prijatelji. To su ljudi koju su i mene zvali i želim da ispoštujem i ja njih. Rodbine imam najmanje, da zovem svu rodbinu imao bih preko 700 ljudi. Međutim kako je krenulo na kraju nećemo ni praviti svadbu jer moja verenica ne želi da imam ni jednog gosta više od nje.
Ja i drugarica se družimo 30 godina. Faktički od prvog razreda. Stvarno smo bile duet. Jesmo sada zrele žene, svaka svoju porodicu gleda, ali nam se zna(la) bar kafa dnevno, a i letovanje. Međutim, u poslednje vreme je počela da privodi nove osobe u društvo. Proste, ni stila, ni ponašanja, tračare... Trpela sam, računajući da treba da znamo nove osobe, ali sam saznala da ona sa njima i bez mene ide svuda, kao da želi da prekine dugogodišnje prijateljstvo. Čudi me da je takve osobe vesele i čine srećnom, ranije je takve ismejavala. Kada smo nas dve, kao da nema više tema. Takav prekid mi je sumnjiv. Rekla sam joj da nemam ništa protiv njih, ali kad se nađemo možemo samo nas dve, jer tada s njom mogu da pričam opušteno, pred njima ne, znam da neke tračare. Otada mi se nije javljala ili odlaze kafu ili se vidimo po gradu, pa kao sednemo, ali osećam da ne želi. Poriče da postoji jaz u komunikaciji i da sam umislila. Mi nismo teen da bi se ovo dešavalo, 3 decenije se znamo!
Prijatelji iz inostranstva, koje rijetko viđamo, ostavili su poklon za našu bebu. Slučajno su sreli muževu sestru i dali njoj da nam preda jer smo u drugom gradu. Poklon je bio u ukrasnoj kesi. Ubrzo mi muževa sestra piše da nije hitno da ga dobijemo jer je unutra veća odjeća. Već mi je to bilo čudno – kako zna šta je unutra?
Zamolila sam da nam pošalje po svekrvi jer je planirala doći do nas. Nakon par dana, svekrva nas zove na videopoziv i kaže da ‘vidimo šta je beba dobila’. Pokazuje svaku stvar iz kese, komentariše i na kraju kaže da je ‘pregledala sve - nema para’. Ostala sam bez riječi. Samo sam rekla da bih voljela da sam ja imala priliku da otvorim poklon. Bio je to poklon za nas, od naših prijatelja. Nije bilo njihovo da ga otvaraju, razgledaju i komentarišu. I danima me izjeda što je tako nešto normalizovano, a meni smeta više nego što bi smjelo.
Nakon raskida duge veze u ranim tridesetim morao sam početi ponovno u svakom smislu… S obzirom na godine i situaciju trenutno ne postojim za ženski rod…ne samo da gubim volju nego postajem opasno depresivan….
Moj muž neće da pozajmi mom bratu određenu količinu novca koju imamo (vratio bi za par nedelja), ali hoće da vraćamo kredit njegovom bratu, kad rešimo naš kredit. Toliko.