Na konstataciju da život piše romane bih se uvek nasmejala sve dok nisam dobila roman ili bolje reći film. Uvek sam bila mirna, staložena i mamina kćerka. Nikad ranije muškarca nisam imala. Uvek smerno ponašanje i odevanje. Da bi pala na gradskog mangupa sumnjivog zanimanja… Pažnjom i komplimentima me je zaveo. Postala sam njegova kombinacija. Na početku sam ja želela vezu, a sada on. Smeta mi njegovo ponašanje, držanje, prijatelji i poslovi. Iako je kraj mene postao obazriviji, ozbiljniji. Ali vatreno volim njegovo telo, njegov grubi glas i plave oči. Dva smo sveta različita, a nekako smo napravili i treći svet. Trudna sam, uplašena i izgubljena. Nisam očekivala reakciju da će biti presrećan, da će biti ponosan. Još mi kaže da vidi sebe kraj “nas” zauvek i da spremim papire jer hoće da mi kod notara pokloni neki njegov stan. Na sve to nisam ni sigurna kako sam zatrudnela, pored zaštite i pilula (njegovo je jer mi je jedini muškarac u životu) i hoću li brak i život sa takvim čovekom…
Ostala sam opet trudna 4ipo meseca od porođaja. Malo me je strah pa bih volela da mi mame sa tako malom razlikom kažu kakva im je bila trudnoća, porod i život sa 2 male bebe ❤️ 😬
Gde da ode žena, koja nema gde? Ima decu, brak koji se raspada, a svim silama ga je pokušala spasiti, ima roditelje ali kao i da ih nema.
Bez podrške, posla, novca? Mentalno srozana, uništena, iscrpljena. Dala sebe celu porodici, mužu, deci, roditeljima, i posle svega je sama?
Samo bez onog “ko te terao da praviš decu”, ili onog, “pa nije ti opstina dodelila muža”…
Borbena, ali gde god se okrene naidje na zid. Znam žene da nas je puna Srbija, i svaku razumem u potpunosti ❤️ Društvo i dalje gleda na ženu kao na roba, hteli to da priznate ili ne.
Da li je moguće da zaposleni roditelji bez ikakve pomoći oko čuvanja, izađu na kraj sa dvoje dece?
Imamo jedno, i ubih se od razmišljala za drugo, ludim već.
Ide u vrtić, ali to praktično ništa ne završava koliko često odsustvuje zbog bolesti. Jedva nađem dadilju, ona samo pravi gluposti, brinem kao da sam ga samog ostavila. Da pođem do lekara, zubara, ginekologa, nemam ga gde. A kako sve to sa dvoje? :(
Došlo je i moje vrijeme. Napokon sam slobodna i svoja. Život je lijep.
Doktorica sam u Domu zdravlja, i iako radim već godinu dana, nisam još stekla nikoga da se s njim družim privatno. Sa svima sam ok, ali očigledno nikome dovoljno dobra za dublje druženje, a nije da nisam pokušavala. Svi imaju svoja društva od prije, a meni su dvije najbolje prijateljice otišle vani. Zbog toga se osjećam grozno i mislim da li sam ja kriva.
Žensko sam i smetaju mi lepe i zgodne žene. Nisam ružna samo iskompleksirana.