Prijatelji iz inostranstva, koje rijetko viđamo, ostavili su poklon za našu bebu. Slučajno su sreli muževu sestru i dali njoj da nam preda jer smo u drugom gradu. Poklon je bio u ukrasnoj kesi. Ubrzo mi muževa sestra piše da nije hitno da ga dobijemo jer je unutra veća odjeća. Već mi je to bilo čudno – kako zna šta je unutra?
Zamolila sam da nam pošalje po svekrvi jer je planirala doći do nas. Nakon par dana, svekrva nas zove na videopoziv i kaže da ‘vidimo šta je beba dobila’. Pokazuje svaku stvar iz kese, komentariše i na kraju kaže da je ‘pregledala sve - nema para’. Ostala sam bez riječi. Samo sam rekla da bih voljela da sam ja imala priliku da otvorim poklon. Bio je to poklon za nas, od naših prijatelja. Nije bilo njihovo da ga otvaraju, razgledaju i komentarišu. I danima me izjeda što je tako nešto normalizovano, a meni smeta više nego što bi smjelo.
Nakon raskida duge veze u ranim tridesetim morao sam početi ponovno u svakom smislu… S obzirom na godine i situaciju trenutno ne postojim za ženski rod…ne samo da gubim volju nego postajem opasno depresivan….
Moj muž neće da pozajmi mom bratu određenu količinu novca koju imamo (vratio bi za par nedelja), ali hoće da vraćamo kredit njegovom bratu, kad rešimo naš kredit. Toliko.
Ne znam zašto muškarci misle da je ultra kratka frizura ili šišanje na ćelavo odraz muškosti, to čujem od njih dosta a nema veze sa mozgom. Evo ja imam onu lepu frizuru sa strane kec sa prelazom a gore makazama i frizura u stranu pa se osećam dovoljno muški još i bradu brijem jer od nije izgledam starije.
Imam blisku drugaricu koja kada smo nasamo sve moje potvrđuje, sve me razume, kaže da sam za sve u pravu i da samo nastavim tako. Međutim kad je neko drugi sa nama obavezno se suprostavi i govori kako to moje nije baš normalno... To se najviše odnosi na moj stav da nije bitno samo roditi i da je za ženu bolje da ne rodi nikad, nego da rodi dete sa nekim ko nije dostojan da bude otac. Kada smo nasamo govori da je to pametno i da treba da ostanem pri tome jer sam ja zaista spremna da nikad nemam dete nego da to bude sa bilo kim. Ali kad to kažem u društvu i ona i obavezno taj neko imaju decu i govore kako je propao život ako nemaš decu i kako žena rađa sebi. Napala bi je ali ne znam da li tako mene ponižava ili ipak pere sebe pred drugima, jer predamnom ne može, jer ja znam da je upravo ona tu grešku napravila i svom detetu dodelila katastofa oca, al navodno su u dobrom braku....
Nisu mi jasni ovi ljudi koji apsolutno svaki svoj korak dele na društvenim mrežama. To mi deluje toliko fejk i zamoran život, da ti svakuuu sekundu svog dana snimaš. I onda još kad im neko postavi pitanje koje im se ne sviđa kažu to je moja privatna stvar. Stvarno ne razumem te sklopove.
Dugo smo u braku. Godinama borbe za potomstvom. Više neuspešnih vantelesnih. Prošle godine mi dijagnostikuju multipla sklerozu. Zbog visoko aktivne forme bolesti, velikog pogoršanja, prethodne terapije su ostavile samo nuspojave, sad dobijem imunosupresivnu terapiju pod kojom ne smem ostati trudna. Za bolest je bolje da budem stalno pokrivena terapijom, al ovamo umirem od želje da budem majka. Ne mogu da donesem odluku šta da radim. Jako mi je teško, posebno što mi je stanje sve gore. Sve i da bolest zaustavim, šta ako se nakon porođaja naglo pogorša, kao što mi se pogoršala od hormona u vto. Ne znam koliko bi sutra suprug mogao fizički pomoći (oko bebe a i ako bi zatrebalo oko mene) jer puno radi da bi zaradio za moje lečenje i dodatno izdržava njegove roditelje. Imam njegovu podršku ali svesna sam da ne može na više strana. Od njegovih ne bih imala nikakvu podršku, jer oni samo sebe gledaju. Moja majka mi za sad pomaže ali je i ona bolesna. S godinama će i ona sve manje moći.
Zamjene za šale, nejasni emailovi ili napetosti o kojima se nikad ne govori - sve to se zbraja. Kada nitko ne rješava probleme izravno, ljudi neprestano sumnjaju u sebe. To stvara okruženje u kojem je iskrenost riskantna i svi uvijek čitaju između redaka. Otvorena komunikacija ne bi trebala biti opasna. Zapravo, trebala bi biti norma.
Krećem ja ujutru u prvu smenu. Stanem u pekaru i uzmem jogurt i burek sa mesom. Stižem na posao i dok još nema gostiju sednem da popijem kafu sa njom. Potom dolazi grupa žena na piće. Ja ustajem da ih poslužim. Ništa to ne bi bio problem da nije se popunilo još par stolova. Retko se dešava da tako rano ima toliko gostiju. Nije bila problem gužva, već što je u međuvremenu stomak krenuo da mi govori kako kafa, burek i jogurt nisu dobra kombinacija. Nisam imao vremena za predah a ja samo što ne eksplodiram. I dok sam tako stajao kod stola i čekao da mi gosti kažu porudžbinu, pokušao sam da olakšam sebi tako što ću pustiti jedan tihi prdež. Kad ono proliv. Ne znam da li su gosti skontali ali čuo se zvuk eskplozije. Otrčao sam do wca, a zatim i kući. Ostavio sam koleginicu samu da radi ali razumela je da je bila vanredna situacija.
Zašto većina ljudi smatra da posao koji radiš MORA biti težak? Ne daj Bože da se nekome (pogotovo starijim osobama) požališ da ti je dan na poslu bio naporan i težak...