Dečko ima 33 godine, još uvek izlazi često po klubovima i ne vidi ništa loše u tome. Ostavljam ga!
Nemam najboljeg prijatelja ni prijateljicu. Niti mi prija svakodnevno zivkanje, ni sa društvom ni rodbinom. Jednom do dva puta mesečno u vr' kape da se čujem, savim dovoljno. Svi koje sam volela su ili otišli ili me povredili. Više nikog ne puštam blizu. Cak mi je i muž podrugljivo rekao u svađi kako nikog nemam. Jel to nenormalno?
Muškarci lažu da su im ljepše prirodno lijepe žene. Kad izađem s minimalno šminke, casual obučena, u patikama, nitko me ne pogleda. Ali zato kad izađem skroz našminkana, sa umjentim trepavicama, push up grudnjakom i u uskoj robi, onda sam svima zanimljiva.
Dopisivali smo se dvije godine, dogovorili da se vidimo, međutim onda je dobio temperaturu i nestao.
Volim svog dečka i srećna sam s njim ali mi ponekad nedostaje bivši.
Najviše žalim što sam zbog bolesti morala da napustim fakultet. Pošto sam studirala filološki, i ono malo jezika što sam znala sam zaboravila. Sada kad tražim poslove mogu samo neke bezvezne. Načisto sam izgubljena, sve mislim da mi je kasno za neku prekvalifikaciju a i nemam novca za to. Pitam se šta li će biti sa mnom za 19, 20 godina. Kad se ovako sada mučim.
Moj san je da osnujem fondaciju koja bi finansirala lečenje bolesnih ljudi (kada ih već ne žele lečiti besplatno) i da sve to bude anonimno. Nadam se da ću jednog dana i uspeti u tome, uz Božiju pomoć! 💕