Kad smo se vidjeli nakon više od 15 godina, pružio mi je ruku, privukao me kao da sam lakša od pera i poljubio u oba obraza. Sretno je oženjen, ali dječja ljubav se nikad ne zaboravlja.
Napravim sitnu grešku na poslu, ispravimo, šef mi ni reč ne kaže, ali ja ceo dan razmišljam o tome i jedem se zbog toga. Zašto ovo sebi radim, ne znam.
Najjači su mi instagram gurui koji potenciraju da se treba u životu putovati i uživati, jedan je život bla bla bla. Ima nas koji moraju sve sami u životu, platiti školovanje, kupit prvi auto i na kredit kupiti vlastitu nekretninu jer nam roditelji nisu stekli ništa. Nekome je važno putovati i živiti s roditeljima, a neko se želi osamostaliti. Oba stava su ispravna ukoliko vi to stvarno želit. Meni nije normalno živit u sobi u kući roditelja, a njima nije normalno što ja ne putujem. I tu svaka rasprava staje, svakome svoje!
Mislio sam da će mi veza s njom biti posljednja, da ćemo je krunisat brakom i da se više nikada neću morati javljati djevojkama. Raskinuli smo. Raskid sam prebolio, ko zna koje je u tome dobro, ali ono što me iscrpi su javljanja djevojkama. Poruke na koje se odgovara kroz par sati. Odjednom kako sam slobodan ne dobijam više istu pažnju koju sam dobijao.
Žene koje znaju da ih je varao muž i dok su ležale u bolnici, porađale se, i pre i posle toga... Ali žive kao da je sve ok, prave se i glume porodičnu idilu.. su žene koje nisu dovoljno radile na sebi i nisu svesne svojih vrednosti. Ne budite takva žena, nikad.
Ostavila sam verenika jer je njemu normalno da se porodično druži sa ženama prema kojima je gajio romantična osećanja, kao i sa kojima je bio intiman, ili želeo da bude, ili one sa njim. Njemu je to sve normalno. To su kako ih naziva prijateljice koje ne gleda drugačije. Normalno je i njegovoj porodici. Svi učestvuju u tim druženjima. Smatra da je u redu ako ja to ne želim, ne bi me prisiljvao na to ali bi on nastavio takav odnos. Nismo klinci, odrasli smo ljudi u ozbiljnim godinama.
Postala sam dr*oš i se*onja. Izgubila sam sebe kao osobu, nema me, osala je samo "mama", koja ide na posao, čisti, pere, pegla i smara sa svojim banalnostima. Ne pričam o karijeri, već o činjenici da nemam više želju ni film da pogledam. Radim dva posla, i opet nemam. Nemam, ono, za račune, ne za more. Došla sam u situaciju da moram da se svađam sa ljudima oko sebe da bih odbranila sebe i svoju decu. Jedina sam koja zna sve oko dece, i lekare, i termine treninga, i gde im stoje gaće, i kad idu na rođendan. Nemam libido. Shvatila sam da prezirem život. Hvatam sebe kako razmišljam o tome da bi bilo bolje da se nikad nisam udala i rodila decu, što čini da se osećam kao još gora osoba.
Devojci koja je bila u vezi sa oženjenim muškarcem koji ima decu (znala je da je oženjen), želim samo da doživi isto. Ništa više, ništa manje od toga!
Roditelji me izluđuju nekim suludim stvaranjem problema. Stalno nekakve mane nalaze da kukaju. Evo na primjer, danas kukaju što sam pravio tjesteninu a u kući ima kruh! Kao, to treba pravit kad nema kruha. Neki dan kukaju jer mi je malo vode izašlo van tuša tokom tuširanja. I tako povazdan, za neke gluposti dižu tenzije.
Mnogo me muči ideja da je mom partneru mnogo važno da budem FINANSIJSKI OBEZBEĐENA, da uvek imam i da mi moji roditelji kupe stan.