Moja mama je uvijek govorila: "kako imaš veliki stomak, guza ti se uvukla u leđa, ne valja ti ovo, ne valja ti ono", "moraš da završiš fakultet". Toliko sam izgubila samopuzdanje da nekad ne znam da kupim sebi komad odjeće, čak sama sebe vrijeđam, što smeta mom mužu, koji kaže "ti si najljepša i najzgodnija žena za mene, sve ti je super, ne volim da ružno govoriš o sebi.." Ali ja još uvijek imam ružan osjećaj u dubini duše u vezi sebe i svog izgleda.
Otkad sam doživela nasilje od oca sa narcisoidnim poremećajem ličnosti više nisam ista osoba. Ništa me ne raduje, ne radim stvari koje sam ranije volela, ne zbližavam se sa ljudima i ne vidim razlog zašto bi mi iko pomogao i voleo me, kao da više ne pripadam nigde. Jedino mi je važnoda idem na posao da bih imala svoj novac i bila nezavisna.
Ubija me anksioznost i depresija. Osjećam se kao gubitnik i kao da me konstantno nešto guši. Imam strahove od svega. Sa ljudima super komuniciram samo kad se napijem, inače imam tremu, zablokiram i izgledam pogubljeno pogotovo pred muškarcima. I fakultet sam napustila zbog prevelike doze straha od nepoznatog i lošeg uspjeha. Noćima sam sanjala predmete koji su mi slabije išli i nisam mogla da spavam. Od tada radim sa ljudima u trgovine konstantno i baš mi teško pada, najradije bih da sam negdje sama i da me niko ne gleda. Svaku noć se isplačem iako imam u životu dosta toga i ništa mi konkretno ne fali, ja opet nisam srećna i konstantno sam pod nekim stresom. Život mi je jedino lijep kad se napijem ili kad imam sex…
Najgora stvar koja može da vam se desi je da vam se muž i mama ne slažu.. Ceo život slušate komentare i pokušavate da balansirate. A pomoći nema.. Osuđena sam na negativu ceo život...
Ja volim da kraj mene sve uživa i cvjeta, ja ne znam za drukčije! I dijete i muž, i cvijet i drvo traži pažnju i ljubav, ako ga ne zalivate ljubavlju uvene!
Bila sam na najbizarnijoj svadbi!
Došli smo kod mladoženjine kuće i kada sam vidjela njegovu majku (svekrva), šokirala sam se! Žena ima sjajnu figuru, ali je obukla usku, dugu, bijelu haljinu sa perlama. U šali sam je upitala, da li je ona mlada?
„Ma presvući ću se kad krenemo po mladu“. OK?!
Kod mlade i u crkvi je sve bilo standardno. Kada smo došli u salu, „iznenađenje“ je bilo da nas je dočekao „grandovac“, koji je isključivo pjevao žalopoljke o Kosovu, (jer su to gosti tražili!). Napokon su došli mladenci. Prvi ples- standard. Da bi odmah poslije toga njegova majka tražila da ona pleše sa njim, srceparajućom pjesmom i grcajući od plača. Mlada je SAMA otišla do njihovog stola! I poslije ovog debakla, gdje su se svi gosti samo zagledali, šta je ovo, nastavilo se isključivo nacionalnim pjesmama i žalopoljkama. Jedva smo dočekali i tortu, koju su iznijeli u 22h, jer je većina gostiju već bila otišla. Žao mi je mladenaca, vidjelo im se na licu da nisu bili zadovoljni.
Uspešnija sam jedno pet puta od svih mojih bivših momaka, bivših drugarica, nekadašnjih bully-ja, kao i od svih osoba koje su me gledale popreko ili me smatrale nižom rasom od njih jer sam odrasla siromašna. Volela bih da i oni to znaju hahaha.
Živim u inozemstvu, ali planiram se vratiti kući upravo zato što želim pronaći djevojku za ozbiljnu vezu. Nisam osoba za veze na daljinu – da sam ja vani, a ona dole, to jednostavno ne funkcioniše za mene.
Imam već i godina, pa mi više nije do izlazaka i partijanja. Moj dan se uglavnom svodi na posao, sport, malo društva, knjiga i spavanje. Život prolazi, godine idu, a samoća zna biti jako teška…
Za ozbiljnu vezu tražim isključivo našu djevojku. Iskreno, strankinje se nisu pokazale kao pouzdane za nešto ozbiljno. Smatram da su naše djevojke najbolje na svijetu – s karakterom, osjećajem za obitelj i pravim vrijednostima. Naravno, ima i naših vani, ali mnoge su preuzele način razmišljanja i stil života koji meni jednostavno ne odgovara.
Ne tražim sluškinju – živim dugo sam i znam se pobrinuti za sebe. Meni treba žena koja će mi biti partnerica, prijateljica, oslonac… ne netko tko će mi biti robinja. Želim odnos zasnovan na poštovanju, povjerenju i zajedničkom životu, a ne podjeli moći.
Nakon svakog PMS-a i menstruacije stidim se nekih svojih postupaka, u smislu toga što sam se nekome dublje povjerila, rekla šta me zaista muči i slično. Budem tada previše emotivna i treba mi tuđa podrška. Poslije se osjećam loše, da sam nekome bila teret, da će me gledati drugačije ili da će me ismijavati.
Često mi govore da sam lepa i normalna devojka, zanimljiva, pa opet nisam za njih, opet nešto nedostaje. Dođe mi da postanem prevrtljiva i igram igrice, stvarno mi je muka što nikome ne valjam.