U bolnici sam zbog dečka. Družili smo se 2 ipo godine i on pre skoro godinu dana raskine sa bivšom, a mi se smuvali pre mesec dana. Uđem ja juče u profil devojke njegovog najboljeg druga i vidim još nije obrisala neke tiktokove. Nisam jela od sinoć i evo me sad u bolnici na infuziji. Iskreno mislim da je bolje da sam mrtva nego ovo da gledam. Plus I on još ima hajlajtove i njegova sestra! JAO ŽIVOTE DA LI JE OVO MOGUĆE😭
Život me naučio da su dve najveće ljudske moći strpljenje u teškim trenucima i ćutanje kad bes prekrije razum.
Toliko sam tužna da bi samo sjela na jedan kamen i plakala 😭
Zgrožena sam kako žene danas slabo poznaju svoje tijelo. Prije nekog vremena na poslu, kolegica 34 godine kaže nam: zašto joj nismo rekli da nakon poroda djeteta, treba se poroditi i posteljica?! Pa halo ženo!
Druga smrtno uplašena, kaže ciklus joj 32 dana, sad dobila nakon 29, trese se žena.
Pa jel me neko zeza da žene s 30, 40 godina nemaju blage veze o životu?
Ceo život se palim na plavokose i plavooke likove, a udam se za smeđeg.
Sve je počelo 2022. godine i od tada ništa nije prošlo, još uvek ga volim, a znam da i on mene još uvek voli, on sada ima devojku već mesec dana i to mu je prva devojka posle mene (bila sam njegova prva ljubav, i on je bio moja prva ljubav), ja nemam nameru da mu kvarim bilo šta sa njom samo mi jako nedostaje, znam da me voli i on sam to ne krije. Ali ne znam šta više trebam da uradim da bi me to prošlo. Ne dozvolite da ispred lepe veze stavite svoj ego i svoj ponos, već popustite nekada. Da se nismo inatili jedno drugome sigurna sam da bi još uvek bili zajedno. Prvoj ljubavi zaborava nema. Fali mi mnogo a ne mogu mu to reći.
ALEKSA VOLIM TEE🤍
Ljubomorna sam što je dečkova bivša mnogo lepša i zgodnija od mene, ali me to nekako i uzbuđuje. Kao da mi se dopada što je u jednom periodu bio loš, opijao se i menjao devojke...
Nisam kupovala dečija kolica i krevetac, jer nam je moja sestra dala. Ona je rodila dvoje dece i neće joj više biti potrebno. Takođe, od prijatelja smo pozajmili neke manje aparatiće koji pomažu bebama u prvim danima, odnosno mesecima. Samoinicijativno su nam dali, nismo molili za to. Njima ne treba, a nama, kao i svima sa bebom, znači svaki ušteđeni dinar. Ispričala sam to drugarici iz ulice, rekla sam kako mi je njihova pomoć stvarno značila, jer bi to bio poprilični trošak. Ona je iskomentarisala da sam ja isprosjačila sve to, kako me nije sramota, što rađam dete ako mu ne mogu ništa pružiti. Rekla mi je još i to, da kad se njena sestričina rodila, da su oni sve kupili i da nisu žalili para. I tu mi je prekipelo, rekla sam joj, sve su to kupili tvoja sestra i zet, a ne ti, ti nemaš decu, imaš 40 godina, u životu momka nisi imala, a meni si našla da pametuješ. Posle mi je bilo i krivo, ne znam da li sam i ja preterala na kraju. Nismo se više čule.