Imam 32 godine. Neudata sam - Verenik i sestra su me izdali.
Nemam dece - Svekrva i tadašnji muž su me naterali na to jer "nismo imali para za dete". Nemam posao - par puta pokušaj silovanja od strane kolega i niko nije bio na mojoj strani.
Nemam zdrave porodične odnose- tata, mama i brat su jako loši ljudi i nikada nikakvu podršku nisam dobila. Nemam ni jednog prijatelja - Muški su hteli da spavaju sa mnom i ucenjivali me, a ženski kao što gore navedoh su mi "krale" momke ili pravile druga sr.nja.
Sedim sama. To traje godinama već. Poludela sam od loših stvari koje mi se dešavaju. Plačem stalno. Nemam nikoga i ništa. A dobar sam čovek. Nisam zaslužila sve ovo. A onda vidim sve te ljude koji su mi naneli zlo da uživaju i sve im je potaman. Udaju se, žene se, rađaju decu, putuju, imaju sve. A ja sam od svoje dobrote naje.ala. Kada god želim da pomognem sebi samo se još gore nešto desi. Zašto su ljudi ovoliko zli? Zašto ne mogu da živim bar malo normalno. Zašto više niko nema empatije prema ikome.
Majka otišla na operaciju, drama neviđena, sviju na noge digla. Operacija prošla, kuka kako je teška operacija bila, kako je teško biti 3 dana u bolnici a iz bolnice pravo u frizerski otišla.
Moj brat ima čudan smisao za humor, naime voli da izmišlja priče sa nevjerovatnim zapletima i priča ih kao da su stvarne, s takvom dozom samopouzdanja da kada priča istinu misliš da laže, a kada izmišlja pomisliš da je istina. Ne koristi to u loše svrhe osim da nasmije ljude. Imamo po 30 godina i tek nedavno sam prvi put provalila dok je pričao nešto da je izmislio, stvarno je talenat, toliko se posveti detaljima. Ne bih bila na mjestu njegove žene🤣
Pisala mi osoba koja mi je rekla da je najbolje da se ne družimo... Stvarno ne razumem ljude. Pa šta hoćeš sad?
Drug i ja imamo emocije jedno prema drugome još iz osnovne škole (sada imamo po 27 god). Prije 3 godine smo na ljetovanju bili zajedno i on me tada jako uvrijedio. To je i glavni razlog zašto nismo bili zajedno te se on uskoro ženi sa drugom djevojkom i ja sam pozvana.
Shvatila sam da se ne mogu zaljubiti u osobu kojoj se sviđam, već se "zaljubim u to kako se ja osjećam ako je netko zaljubljen u mene". Imam 26. Nisam djete, godi mi pažnja (kao i svakom) ali kad mene prođe ta početna euforija osoba mi dosadi.. ružno je, ali ne znam kako to popravit, možda nije naišla prava osoba 🤷♀️
Da nešto raščistimo ne kaže se kakva majka takva kćer, nego kakav otac takva kćer i kakva majka takav sin. Većini ljudi što znam ženska deca karakterno su na oca, a sinovi na majke.
Zavidna sam, iskreno. Ne radujem se tuđoj sreći, niti tuđem uspjehu, zato što meni ništa ne ide. Prijateljice završavaju faks, dobijaju dobre poslove, nađu bogate dečke, izlaze, druže se, roštiljaju, idu na rođendane, djevojačke, kafe, a ja kao sporedni posmatrač.
Kada vršim veliku nuždu moram da skinem sve sa nogu, znači ništa da nemam na nogama. Čak ni čarape, ni papuče, ama ništa. Ako sam negde van kuće i moram, onda skidam sve dole i patike i čarape, pantalone, sve. Dečko mi kaže da to nije normalno i da je to neki poremećaj i ne razume me, ali ja prosto ne mogu drugačije. Nema šanse.