Svako nezadovojstvo držim u sebi, trudim se da izbegnem raspravu i posle kad puknem još sam ja kriva..
Jedan drugar mi je rekao da imam prolaz kroz djevojke sa kojom sam se samo kulturno pozdravio i eto, ubacio koju šalu u razgovor. Drugi drugar mi je rekao da imam prolaz kod jedne djevojke, a ni samom mi nije bilo jasno kako je do toga došlo. Treći drugar me ubjeđuje da trebam prići jednoj djevojci jer je jako fina i kulturna. Sve je to uredu i smatram poštenim te prijedloge saslušati. Ali ne mogu shvatiti da me moraju ubjeđivati da budem sa nekim ko mi se ne sviđa fizički. Da Bog oprosti, ništa protiv nikoga nemam, ali zašto meni nekoga preporučuješ i govoriš kako bi trebao, a ti eto nećeš, prepuštaš meni. Ništa naravno nisam rekao. Ali iskreno čisto sumnjam da bi se mene sjetili kada bi se neka djevojka njima pravo svidjela.
Cura sam i ne šminkam se. Da se razumijemo, ne osuđujem druge koje to rade, samo ne razumijem. Imam dvije sestre koje se UVIJEK šminkaju: posao, trening, izlazak, izlet sa porodicom, doslovno svaaki tren, osim naravno kad su kući ili rade od kuće.
Zašto? Zašto smatraju da je UVIJEK to neophodno? Zašto ne zavole sebe takve kakve jesu?
Ja se našminkam kad je baš neki događaj i onda i šminka bude događaj. Sve ostalo mi je bespotrebno gubljenje vremena.
Koliko boli sve ovo.. Kad ga svaki dan viđaš na poslu, zajedno ste 8h, a znaš da se nikad ništa neće desiti.
Razvodim se nakon 25 godina braka. Ne volim ga više. Iako sam ja donela odluku ipak se bojim budućnosti.
Moja memorija nije za ove jednokratne videe i slike. Pošaljem nešto i kad dobijem odgovor ne znam na šta se odnosi.
Pred dečkom se pravim da me ne zanimaju njegove bivše devojke i prošle veze, nikad ga ne pitam za njih, niti pokazujem ikakve emocije i reakcije ako ih nekad pomene kroz razgovor, čak se i pravim da ne znam njihova imena. On ih nikada nije imenovao, ali ja sam ih našla sama i dobar deo naše veze sam provela uhodeći te devojke po društvenim mrežama, razmišljajući o tome kako im je izgledala veza sa njim, šta su sve radili, par puta sam čak i plakala od ljubomore. Ponekad mislim da bi mi bilo lakše da sam našla nekoga kome sam i ja prva devojka, kao i on meni prvi momak.
Kada sam bila mlađa baba me je uvek terala da spremam ručak sa njom ili mamom iako sam to mrzela. I stalno je pričala kako ćeš se sutra udati a ne znaš da kuvaš, neće te svekrva trpeti da ništa ne znaš i svaki dan ista priča. Mrzela sam ta teranja da kuvam toliko da ništa nisam zapamtila, jer me nije zanimalo. Udala sam se, u divnom sam braku i ne živim sa svekrvom. Takođe ako želim nešto da spremim samo ukucam na internetu i dobijem detaljan recept i uvek je ispalo top. Ako mi se ne sprema, na svakom ćaošku su prodavnice sa kuvanim jelima. Ne znam kad će ljudi shvatiti da su se vremena promenila i da nije sve isto kao kad su oni bili mladi.