Ja ne znam zašto mene skoro svaka pjesama podsjeća na nekoga ili nešto što nema veze s istom.
Jednoj djevojčici u osnovnoj sam rekla da ima tifus, ili da joj je neko prosuo kiselinu po faci, jer je imala akne.. Sad mi je tako žao.
Kad god idem na neko putovanje sjetim se nekih bivših djevojaka i zamišljam kako vodimo ljubav.
26 godina, i ceo život u depresiji još od malena.
Nikad nisam volela sebe, uvek sam mislila sve najgore o sebi.
Uvek sam mislila da su drugi bolji od mene. A onda sam “upala” u još goru situaciju. Počela da koristim kokain, sada je to prošlost prošlo je 2 godine ali ne mogu sebi da oprostim što sam to radila. Da sam nastavila taj život danas bi bila mrtva. Sigurno. I u to vreme sam počela i da se samopovređujem, kad to uradim odmah se osetim bolje. Kao da sam zaslužila da mi bude loše. Pre dva meseca sam počela da pijem lekove i idem na terapiji i imam dane kad sam dobro, ugojila sam se, imala sam 43 kg sada 50kg. Ali tako nekad bez razloga mi dođu u glavi paranoje bez razloga, samo da mi bude loše. Želim da živim i želim mir u duši. Ali strah me ubija… eto čisto da olakšam dušu.
Imam 26 godina i mučim muke sa krizom četvrtine života kao i većina ljudi između 20 i 30 godina- to su ona pitanja da li ću se udati, da li se trebam udati, želim dijecu ali da li ih trebam i kada, čime stvarno želim da se bavim i da li sam mogla bolje karijerno da sve postavim, da li sam trebala bolje da izaberem gdje živim itd. Iskreno, nervira me kad ljudi na tu temu govore:"Još ti taaako mlada, život je pred tobom, tek sad počinješ sve, imaš puuno vremena za sve", iako znam da je iz najbolje namjere. Ok da, ne treba ni paničariti, stvarno mnogo toga može da se preokrene na bolje u jednoj godini, ali ipak mi je to insistiranje da smo mlade do fazon 50e lažno tješenje. Ok, nisam baba sa 26, ali nisam baš ni djevojčica koja sad može baš bilo šta, već naši izbori između 20e i 25e realno dosta utiču na ostatak našeg puta. I nemamo baš toliko prostora i vremena za razne eksperimente i greške, pogotovo mi žene. Ne mislim da je ok da se tek tražimo sa 35.
Strelac sam u horoskopu. Završim master i smuči mi se kancelarija i postanem stjuardesa. Dođe kovid i nakon nekog vremena krenem da radim u korporaciji. Smučio mi se život za par meseci tamo i dam otkaz. Osećala sam se kao Pantić, samo još kosa sa remena da mi opadne. Kako se podnosi taj jadni život Pantićev od 9-5 kakooooooo. Mizerija. A život samo jedan… Jesam li ja jedina kojoj je toliko muka od toga?!
Mnogo sam usamljena, preteško mi je. S drugaricama više nisam u kontaktu, nikad i nisam imala neki društveni život, momka ni na vidiku, sama sam već duže vreme. A imam mnogo kvaliteta. Bila bih super prijatelj i devojka da imam kome. Ubija me to. Krenula sam na psihoterapije, želim da utvrdim da li je problem u meni i gde grešim.
Posle svih ovih horora u Gazi, odlučila sam da izvadim spiralu i zatrudnim po treći put, u 42. godini. Imamo dvoje, već skoro odrasle dece. Muž i ja već godinama često putujemo po celom svijetu, onako za našu dušu, imamo uspešne, profitabilne karijere. Kome god sam rekla, gledaju me kao da sam poludila. Kao "ovo je vrijeme za vas". A ja gledam u one jadne ljude u Gazi, i žao mi je što nisam rodila bar još troje dok sam bila mlađa, mogla sam, bilo je i novca, i vremena, i prostora, i sloge među nama, ali jbg, pritisci društva "na 2 deteta i savršenim ispoliranim životom, valjda". Žao mi je svakog sata prekovremeno što sam radila, žao mi je svake minute koju nisam provela sa svojom decom i mužem.
Šta je s ljudima i rečenicom Nisam u mogućnosti. Svako malo mi u poslu to neko izgovori...