Daš sebe i potrudiš se oko djevojke koja ti se sviđa, izađete i sve bude super. Onda mjesec dana zavlačenja, ignoriranja i odgađanja susreta da bi ti na kraju rekla da se viđa s drugim.
Bio sam joj samo opcija, držala me u rezervi. Ružno i jadno…
Ne želim da idem sa drugaricom na bilo kakav put (niti bilo šta što iziskuje neko planiranje) jer svuda kasni. Znam da bih se samo stresirala non-stop oko toga da li ćemo stići na bus/let i na stvari koje su zakazane. Ona me zove da idemo, ali jednostavno ne mogu iako mi je jako draga ovako kao osoba.
Za razliku od vas, balkanskih katastrofičara, mene raduje transhumanizam i celokupni skok nauke i tehnike. Čovek više ne može prirodno da evoluira, ali može da se transformiše u polumašinu ili mašinu, pa da se liši ne samo bolesti već i da bolje izdrži kosmička zračenja i ekstremne temperature. Životni vek će se meriti hiljadama godina, a kolonizovaćemo čak i one planete/prirodne satelite koji sada ne podržavaju život. Dajsonovu sferu je moguće napraviti i sadašnjom tehnologijom. Sa tako prikupljenom gotovo neograničenom energijom nećemo imati granice. Svaki pojedinac. Živela nauka! A vi naričite i kukajte kako je u kamenom dobu bilo bolje.
Moja mama je uvijek govorila: "kako imaš veliki stomak, guza ti se uvukla u leđa, ne valja ti ovo, ne valja ti ono", "moraš da završiš fakultet". Toliko sam izgubila samopuzdanje da nekad ne znam da kupim sebi komad odjeće, čak sama sebe vrijeđam, što smeta mom mužu, koji kaže "ti si najljepša i najzgodnija žena za mene, sve ti je super, ne volim da ružno govoriš o sebi.." Ali ja još uvijek imam ružan osjećaj u dubini duše u vezi sebe i svog izgleda.
Otkad sam doživela nasilje od oca sa narcisoidnim poremećajem ličnosti više nisam ista osoba. Ništa me ne raduje, ne radim stvari koje sam ranije volela, ne zbližavam se sa ljudima i ne vidim razlog zašto bi mi iko pomogao i voleo me, kao da više ne pripadam nigde. Jedino mi je važnoda idem na posao da bih imala svoj novac i bila nezavisna.
Ubija me anksioznost i depresija. Osjećam se kao gubitnik i kao da me konstantno nešto guši. Imam strahove od svega. Sa ljudima super komuniciram samo kad se napijem, inače imam tremu, zablokiram i izgledam pogubljeno pogotovo pred muškarcima. I fakultet sam napustila zbog prevelike doze straha od nepoznatog i lošeg uspjeha. Noćima sam sanjala predmete koji su mi slabije išli i nisam mogla da spavam. Od tada radim sa ljudima u trgovine konstantno i baš mi teško pada, najradije bih da sam negdje sama i da me niko ne gleda. Svaku noć se isplačem iako imam u životu dosta toga i ništa mi konkretno ne fali, ja opet nisam srećna i konstantno sam pod nekim stresom. Život mi je jedino lijep kad se napijem ili kad imam sex…
Najgora stvar koja može da vam se desi je da vam se muž i mama ne slažu.. Ceo život slušate komentare i pokušavate da balansirate. A pomoći nema.. Osuđena sam na negativu ceo život...
Ja volim da kraj mene sve uživa i cvjeta, ja ne znam za drukčije! I dijete i muž, i cvijet i drvo traži pažnju i ljubav, ako ga ne zalivate ljubavlju uvene!
Bila sam na najbizarnijoj svadbi!
Došli smo kod mladoženjine kuće i kada sam vidjela njegovu majku (svekrva), šokirala sam se! Žena ima sjajnu figuru, ali je obukla usku, dugu, bijelu haljinu sa perlama. U šali sam je upitala, da li je ona mlada?
„Ma presvući ću se kad krenemo po mladu“. OK?!
Kod mlade i u crkvi je sve bilo standardno. Kada smo došli u salu, „iznenađenje“ je bilo da nas je dočekao „grandovac“, koji je isključivo pjevao žalopoljke o Kosovu, (jer su to gosti tražili!). Napokon su došli mladenci. Prvi ples- standard. Da bi odmah poslije toga njegova majka tražila da ona pleše sa njim, srceparajućom pjesmom i grcajući od plača. Mlada je SAMA otišla do njihovog stola! I poslije ovog debakla, gdje su se svi gosti samo zagledali, šta je ovo, nastavilo se isključivo nacionalnim pjesmama i žalopoljkama. Jedva smo dočekali i tortu, koju su iznijeli u 22h, jer je većina gostiju već bila otišla. Žao mi je mladenaca, vidjelo im se na licu da nisu bili zadovoljni.