Ljude koji pitaju osobu za koju znaju da nema partnera: "Kad ćeš se udati/ženiti?" smatram vrlo bezobraznim. Za koga da se udam pobogu, za izmišljenog prijatelja?
Najviše na svijetu volim miris i zvuk vozova. Uvijek sam htjela samo da dođem na stanicu i sjedim i slušam kako voz kreće.
Sasvim normalan dan i javlja mi se bivši dečko da vidi šta radim. Odgovorim kratko u dve reči i pitam njega gde mi odgovara kako je došao u moj grad. Samo sam rekla lepo i to je to. Znam da se javio da bi pili kafu i tačno znam da će poslati neki roman kako je razočaran u mene jer nisam sa oduševljenjem odreagovala što je on došao. Pritom nije zbog mene došao nego je na odmoru pa doputovao na kratko. Moje telo kad sam pročitala da je tu u mom gradu je odreagovalo da noćas sam jedva spavala, celu noć se budila. Ljudi će reći da nisam normalna jer sam mogla iskulirati, blokirati al mi je takođe muka što prema svima budem ljubazna jer posle imam grižu savest. Mnogo me nervira ta moja osobina i evo dok ovo pišem mene boli stomak iako je sasvim bezazlena situacija.
Ali ljudi koji pričaju kao navijeni već od 6h ujutru, ne mogu to da shvatim, žene i nekako, ali muškarci, užas, kakav je to poremećaj u mozgu.. To me izluđuje, kao neke babe, čim dođemo na posao...
Sa 30 godina proživljavam ono što sam trebala u srednjoj i na faksu. Nisam se iživela kad je trebalo, te sad nadoknađujem. Izlazim svakog petka i subote, opijam se, duvam, ostajem do zore, menjam partnere. Nisam ponosna na to, niti smatram da to priliči mojim godinama, i verujem da ostalima deluje smešno što se ovako ''matora'' tako ponašam, ali jednostavno dobar deo života sam bila depresivna, sada sam konačno izašla iz toga, ima dobar posao i generalno sam zadovoljna svojim životom, po prvi put u životu. Smatram da sam zaslužila da malo uživam.
Imam ispit sljedeće sedmice koji sam pala već dvaput i evo počinjem plakati u 12h da bi u 13h mogla početi ponovo učiti i ponavljati.
Svaki put kad imam priliku propustim drugarice ili nepoznate devojke da prve prođu, a ja im iza gledam u pozadinu.
Roditelji mi stare, a ostaje mi sestra koja je apsolutno nesređena u životu, koja niti ima neke škole niti ima radnog iskustva. Niti ima kontrolu nad emocijama niti se zna ponašati u društvu. Niti zna kuhati, plaćati račune...... Ne znam šta ću. Ne vidim rješenje. Dobra stvar u svemu ovome je to što mi je ovo jedini problem u životu.
Ostavila sam ga zato što je loš u krevetu, samo legne i očekuje da ja sve radim... Inače on izgleda jako dobro, lep je, zgodan, mlad..ali džabe.