Živim u inozemstvu, ali planiram se vratiti kući upravo zato što želim pronaći djevojku za ozbiljnu vezu. Nisam osoba za veze na daljinu – da sam ja vani, a ona dole, to jednostavno ne funkcioniše za mene.
Imam već i godina, pa mi više nije do izlazaka i partijanja. Moj dan se uglavnom svodi na posao, sport, malo društva, knjiga i spavanje. Život prolazi, godine idu, a samoća zna biti jako teška…
Za ozbiljnu vezu tražim isključivo našu djevojku. Iskreno, strankinje se nisu pokazale kao pouzdane za nešto ozbiljno. Smatram da su naše djevojke najbolje na svijetu – s karakterom, osjećajem za obitelj i pravim vrijednostima. Naravno, ima i naših vani, ali mnoge su preuzele način razmišljanja i stil života koji meni jednostavno ne odgovara.
Ne tražim sluškinju – živim dugo sam i znam se pobrinuti za sebe. Meni treba žena koja će mi biti partnerica, prijateljica, oslonac… ne netko tko će mi biti robinja. Želim odnos zasnovan na poštovanju, povjerenju i zajedničkom životu, a ne podjeli moći.
Nakon svakog PMS-a i menstruacije stidim se nekih svojih postupaka, u smislu toga što sam se nekome dublje povjerila, rekla šta me zaista muči i slično. Budem tada previše emotivna i treba mi tuđa podrška. Poslije se osjećam loše, da sam nekome bila teret, da će me gledati drugačije ili da će me ismijavati.
Često mi govore da sam lepa i normalna devojka, zanimljiva, pa opet nisam za njih, opet nešto nedostaje. Dođe mi da postanem prevrtljiva i igram igrice, stvarno mi je muka što nikome ne valjam.
Radim u restoranu na plaži, kad sam ujutro dolazimo prije 7 da napravimo pripremu i preuzmemo robu. Na plaži nigdje žive duše ali sve puno ručnika za rezervaciju mjesta. Kolege i ja sve redovno ispremještamo i pomješamo da nema nikakve veze i onda kasnije u toku smjene gledamo ljude kako p*zde i svađaju se.
Imala sam "najbolju drugaricu" koja živi u susjednom gradu. Jedne prilike se koncert održavao u mom gradu i htjela sam da idem na taj koncert zajedno s njom i mojim, već sada, bivšim momkom. Pošto moj bivši živi nedaleko od nje, zamolila sam je da ode po njega (jer nije imao auto) i da ga doveze na koncert. Međutim oni su se u toku te vožnje zbližili i već se posle koncerta mogla primijetiti neka energija. Preko mene su se otimali oko njegovog telefona, smješkali se i gledali, ali ja to nisam uzela za zlo, jer ipak drugarica mi je a i ima momka, ne bi mi valjda to uradila. Nakon toga, za šta god da sam joj se požalila vezano za svog momka, ona mi je davala savjet da raskinem s njim. Dečko mene prevari, (ne sa njom) rask, a onda ispliva istina. Priznala mi je da su se nakon tog koncerta čuli i da su se dopisivali do 4h ujutru, tako 2-3 noći za redom. Ko zna šta se još desilo pored tih poruka, a da ja ne znam. Malo nakon toga sam prekinula druženje s njom, takva mi drugarica ne treba...
Имам 28 година. Свој сам човек, не зависим ни од кога, запослена и фино зарађујем. Увек за друштво и добар провод. Мећутим, мој живот се претвара у пакао када сам пре 4 године изгубила тату, још се од тога нисам опоравила, а мами је пре месец дана дијагностикован карцином 4 степена тј. метастазама. Не знам како ћу то поднети, не могу и њу да изгубим.
Verovali ili ne (retkost za Srbiju, ali i pradeda mi je bio profesor) četvrta sam generacija fakultetski obrazovanih u porodici. Oduvek bio jedan od najboljih učenika i studenata. Napredujem u karijeri i zavisnik sam od konstantnog obrazovanja. Često svesno pišem nepravilno jer mi je tako logičnije i nemam ništa protiv onih kojima pravopis nije jača strana. Recimo, obožavam da koristim pleonazme i mrzim "DAkanje" (pišem kao Hrvati, sa što manje recce da). Znake interpunkcije koristim na moj način, itd. Sve kako je meni logično. Uživam videti kada oni što im je jedini kvalitet da znaju pravopis popizde kada ih neki što "ne" piše zajedno sa glagolom razbije argumentima. Ovi im onda zalepe etiketu nepismenosti (iako to nije nepismenost po definiciji). Pišem kako mi je logično i govorim kako govori narod u mom kraju. Pismeni, popljujte me sad :) Nemojte me razočarati.
Kad sam bio mali, mislio sam da se instrumenti na svirkama ostavljaju u restoran bez da ih muzičari prethodno sklope i nose sa sobom (bunjeve i klavijaturu) već da je sve to spremno samo oni dođu da sviraju xD
Ostao sam bez teksta kada sam saznao da se moja bivša žena uskoro udaje iako imamo dijete. Znam da nisam savršen otac, nekad nisam mogao plaćati alimentaciju jer nisam jednostavno u tim trenucima imao para. Nisam nekada ni mogao vidjeti dijete jer sam imao previše obaveza, morao sam se brinuti o roditeljima i njih izdržavati. Dijete se je udaljilo od mene, ne želi ni da me vidi, zadnji put mi je rekla da ju je sramota što ima moje prezime. Kakav da sam, ipak sam joj otac, ne može imati takav stav prema meni i da nekog drugog lika naziva ocem. Slomljen sam skroz.