Želim otkazat vjenčanje jer žena odbija da uzme moje prezime. Imam osjećaj da bi rado uzela prezime muža kada bi na mom mjestu bio neki mega frajer.
Pošto imam muški mozak vjerujem da, ukoliko se strasti i nagoni ne stave pod kontrolu, ukoliko vjera nije dovoljno jaka u Boga, će se prihvatiti bilo koja afera čak i ako je djevojka manje lijepa od sopstvene supruge.
Opsjednut sam prijateljem koji me je izdao nakon više od 20 godina druženja. Na sve načine pokušavam da ga omalovažim. Eto, toliko patim...
Nemam apsolutno nikakve šanse, a opet se pogubim kad mi se osmehne. Eh, živote.
Živo me zanima šta je u glavama onih ljudi koji u autobusu ne stanu na vreme na vrata, nego skaču sa stolice u poslednji čas, pa im vozač bude kriv ako ih uhvate vrata ili im zatvori ispred nosa. E pa, sami ste krivi. Sve i da neko promaši stanicu, treba lepo da kaže vozaču i da ga zamoli da otvori, a ne da psuje i vrišti.
Čini mi se da mojim roditeljima i generalno ljudima oko mene više smeta to što nikada nisam imala momka (a već zalazim u neke godine kada se to smatra morbidnim) nego meni. Iste te ljude čujem da pričaju kako bi se najradije razveli ili kako su nesrećni u vezi.
Viđam se sa momkom koji je bivši moje BIVŠE najbolje drugarice.
Vidio sam dvije strankinje kako idu po parku i traže mjesto za mokrenje, svugdje okolo su bili grmovi, cure su bile u minićama i lako su mogle čučnuti bilogdje. Uglavnom napravile su krug po parku i ništa... zatim su otišle na klupu, sjele obje i jedna je skupila noge na klupi u čučanj da izgleda da samo sjedi a zapravo je i piškila niz klupu. Pored su bili i ljudi nedaleko. Sramota kakve žene...
Dosadilo mi sve, hoću samo miran život a toliko je buran. Njegova bivša dosadna, porodica se cijela mješa kao da nije u braku sa mnom nego sa njima. On između dvije vatre, ali nema puno petlje da im svima pokaže gdje je kome mjesto.