Moj prozor od spavaće sobe gleda na 3 planine. Venčac, Bukulju i Kosmaj. ☘️🌲💚💙🩷A sa terase vidim 4 planine. Rudnik, Venčac, Bukulju i Kosmaj. Prelep pogled. 🙏 Gledanje u pejzaže isceljuje. To mi daje snagu da budem više motivisana, srećna i produktivna.
Na poslu najbolje prolaze ovi koji se svima smeškaju i kao su dobri, pa posle tračare. Ja ne učestvujem u tome i već su me malo ostavili po strani, a tu radim samo mesec dana. Dešava se da mi čak ostane više posla jer oni često idu na puš ili jelte trač partiju. I šef je kao oni i ne znam kako da se postavim...
Radim na poslu sa strankama. Kako nema mnogo posla, ja nosim knjige i čitam. Za mesec dana sam pročitala 4 knjige. Sada krećem sa ruskim klasicima od po 800 strana. Volim svoj posao. 😁
Godinama mi je bilo teško što nemam mnogo prijatelja. Stalno sam plakala i patila zbog toga. Onda sam shvatila da su ta prijateljstva ionako zasnovana na nekom interesu i da prijatelja nema u teškim situacijama. Tu su kad trebaju piti kafe, jesti, piti, izlaziti, dok je para biće i drugara... ali kad se razbolite, izgubite posao, naiđete na neku prepreku u životu, nema ni drugara više. Sad mi je mnogo lakše. Nemam prijatelje ali znam da se niko ne druži sa mnom iz koristi. Drugih mi je žao.
Ne sviđaju mi se današnji 3D crtani, nekako su umjetni, isprogramirani. Koliko sam emotivno vezan za one naše predivne kazete i 2D crtane filmove. Djetinjstvo <3.
Jako me iznervira kada saznam da je neko od mojih prijatelja tip osobe koji sve što drugi kažu ili urade prenosi majci ili partneru. Dešavalo mi se više puta, i svaki put kad se desi ne osećam se više sigurno da radim šta hoću ili pričam bilo šta pred tom osobom. Primera radi, kažem nešto tajno nekoj drugarici, što nisam ni svojoj majci planirala da kažem, kad ono njena majka me sretne i ispituje ili daje savet u vezi toga. Zašto to radite? Pogotovo ako naglasim - nemoj nikome da kažeš. Zašto smatrate da je bilo ko izuzetak od "nikome"? Slično ide i za ljude koji su u osnovnoj i srednjoj školi imali ogromnu potrebu da prenesu roditeljima ko se s kim smuvao, ko se slučajno napio i počeo da puši. Ako neka osoba ne bi volela da šira javnost sazna za nešto o njima - nemojte to nikome da prenosite. Tačka.
Juče sam otišla po nalaz u polikliniku i pogleda me sestra na recepciji i reče: "kako ste nekako veseli i pozitivni, kao da me sunce obasjalo kad ste ušli." 🥰 Ja njoj odgovorih da se baš i ne osjećam tako danas(težak dan), ali zaista je ovo bio divan kompliment. Inače na mom licu se nikad ne vidi tuga, odlična sam glumica kada mi je teško, a i vesele sam prirode, da me vide, neko bi rekao "blago njoj, ništa je ne dotiče."( i govorili su mi to) ali ponavljam, ne sudite po izgledu nikog. 💋😘
Nažalost, zbog života, porodice i okolnosti morala sam prerano da odrastem. Čak i prije puberteta. Oduvijek sam se osjećala kao mnogo starija od svojih vršnjaka, za nekih 10 godina. Zato danas želim da opet postanem dijete, ali ovaj put ono bezbrižno, slobodno, bezazleno dijete bez briga i straha šta će biti sutra, u kući, među roditeljima, u porodici... Imam osjećaj kao da mi je otrgnut dio života i kao da sam se rodila velika, sa 18 godina. Žalosno.
Moji roditelji su kao mladi bili baš lepi i sada su, ali zlovoljni. Manekenka mama je maštala da bude poznata, vodila je neke emisije na tv-u nekad, tata odbojkaš nadao se velikoj karijeri, uzeli se mladi, imali nekog uspeha, ali su ih zaboravili. Godine stigle, jedva spajaju kraj s krajem, majka u butiku, tata kao portir, počeli biznis, propalo, ali svake večeri gledaju se emisije i utakmice ili slike iz mladosti. Za moje i bratovo obrazovanje zaslužan je deda koji misli da je sina zapostavio i dozvolio da bez škole ostane na margini društva. Da nije dedinog ugleda i njegovih veza, propali bismo.
Uzmem nekad mužev mobitel, ne da provjerim da li me vara, nego da pročitam poruke sa njegovom mamom i sestrom, da vidim jesu li me šta tračale.